KOMENTAR JUTARNJEG

Ševardnadze: tih i depresivan ‘grobar SSSR-a’

Posljednji ministar vanjskih poslava Sovjetskog Saveza o svojoj je ulozi rekao: ‘Okončali smo hladni rat, srušili Berlinski zid i spriječili treći svjetski rat’
 AFP

Otišla je još jedna od važnih političkih ličnosti koje su obilježile, predvodile i konstruirale dramatična vremena i civilizacijske promjene s kraja burnog 20. stoljeća - pad željezne zavjese, okončanje hladnog rata i raspada vodećeg komunističkog imperija: zadnji sovjetski ministar vanjskih poslova (1985. -1990.) i kasnije autoritarni predsjednik (1992. - 2003.) neovisne Gruzije Eduard Ševardnadze.

Umro je u svom domu u elitnom dijelu Tbilisija u 86. godini, izoliran, ostavljen zaboravu i memljivim sjećanjima na dane slave i turbulentnih promjena kojima je aktivno svjedočio, u gordoj starosti, uvrijeđenosti i samotnjaštvu nakon što je Revolucijom ruža svrgnut s vlasti prije 11 godina. No, ipak je dočekao staračku satisfakciju da vidi leđa svom nekadašnjem potrčku Mihailu Saakašviliju (sinu je u čast svog političkog gurua dao ime Eduard, a poslije, kad se želio otresti nelagodnog bremena političkih početaka, tvrdio je da je sin dobio ime po nekom neprežaljenom rođaku) koji ga je nasilno natjerao na odstupi s vlasti. Tek je nedavno rekao da se ispričava gruzijskom narodu što je dopustio Saakašvilijev dolazak na vlast. Doduše, i sam je došao na vlast nakon građanskog rata i pada Zvijada Gamsahurdije.

Ševardnadze ulazi u red političara koji su kreirali politiku dva posljednja i epohalna desetljeća 20. stoljeća. Znaju ga nazvati “grobarom carstva zla”, kako se u reaganovsko-thatcherovskoj terminologiji završnice hladnog rata nazivao SSSR. Jedni smatraju da je bio ključna ličnost tog uzbudljivog povijesnog razdoblja, a drugi su skloni omalovažiti njegov doprinos navodeći da se tek stjecajem okolnosti našao na poziciji da obavi posao zakucavanja zadnjeg čavla u raskvašeni i truli lijes komunizma i SSSR-a. Naravno da Ševardnadze nije mogao sam određivati sudbinu zemlje koja je već bila na istrošenim aparatima (kondicije su mu bile zadane degenerativnim i bezidejnim stanjem SSSR-a početkom 80-ih kad u samo dvije godine s pozornice odlazi cijela generacija epohe zastoja ili žabokrečine, kako se sada naziva vrijeme vladavine Leonida Brežnjeva i njegovih dementnih krakotrajnih nasljednika Andropova i Černjenka), ali dao je vlastiti obol tim shizofrenim godinama raspada i nade koja se uskoro raspršila.

Ševardnadze, rodom iz Staljinove Gruzije, prošao je put običnog sovjetskog aparatčika od komsomolskih dužnosti do partijskih i na kraju šefa gruzijske KP u 70-ima. Veliku popularnost stekao je na toj dužnosti u borbi s mitom, korupcijom i nepotizmom, pošastima koje su razjedale komunističku Gruziju - uhitio je više od 30 tisuća potkupljenih partijskih dužnosnika i smijenio njih još 40 tisuća. Kad je na valu očaja usred razrovane slijepe ulice u kojoj se našao SSSR na vlast “Božjom providnošću” došao Mihail Gorbačov, pozvao je Ševardnadzea, s kojim se poznavao još od kraja 50-ih, da zamijeni Andreja Gromika, čeličnu šaku ruske diplomacije koju je vodio 28 godina. Gorby i Edik, kako su ih od milja zvali, počeli su priču s tada još neizvjesnim krajem: perestrojku i glasnost.

No, ekonomska, društvena i moralna kriza sustava već je bila duboko ogrezla i njihove nekada srčane, a kadšto estetske operacije nisu uspjele obustaviti širenje tumora. U međunarodne odnose unio je neočekivanu lakoću i lepršavost koja dotad nije bila svojstvena sovjetskoj diplomaciji. Bio je miran, čak tugaljiv i naoko dremljiv, usporen i depresivan - suprotnost očekivanom kavkaskom violentnom tipu ljudi. S Ronaldom Reaganom susreo se 13 puta, s Margaret Thatcher vodio je žestoke rasprave i po pet-šest sati u nizu, o čemu je autoru ovog teksta govorio u intervjuu koji je dao za Globus u tišini svog doma na padinama iznad Tbilisija pet mjeseci nakon pada. - Mislim da sam napravio puno u tih pet godina. Okončali smo hladni rat, srušili Berlinski zid, a pristajanjem na ujedinjenje Njemačke spriječili smo treći svjetski rat za koji je postojala realna opasnost. SSSR se nije dao spasiti -rekao je tada.

Kada su Veljko Kadijević i Borisav Jović u Moskvi od maršala Jazova tražili podršku za vojni puč, Ševardnadze ih nije želio niti primiti. - Imali smo svojih briga, ali SSSR, i da je htio, nije mogao ni smio intervenirati u Jugoslaviji. Takvi su bili međunarodni uzusi prema toj zemlji.

Otišao je blagi čovjek s Kavkaza, koji je pred kraj života na stalne vijesti o svojoj smrti i teškoj bolesti (preživio je i najmanje tri atentata) odgovarao satiričnim stihovima i šaljivim pjesmicama u kojima je pisao: “Živjet ću još dugo, ostat ću titan, a cvijeće na grob mi ne nosite”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 06:03