Sigurnije pilotiraju nego što voze auto

Posao pilota nije rezerviran za muškarce. Manje je poznato da su piloti na putničkim zrakoplovima i žene, i to čak dvije zaposlene u domaćoj kompaniji Croatia Airlines. Iako su u Hrvatskoj pilotkinje rijetkost, u Europi i Americi to već dulje nije tako.



Stariji kopilot Dunja Kuvalja (30) upravlja moćnim Airbusom više od pet godina i ima više od 4000 sati letenja. Njezina kolegica, kopilot Kristina Barko (28), pilotira godinu dana i ima oko 1000 sati letenja. Airbus koji obje voze tip je mlaznog zrakoplova srednjeg doleta, koji iz Hrvatske leti po cijeloj Europi i do Srednjeg istoka. Golemi stroj ima promjer krila 34 metra i dva motora koji postižu brzinu do 870 kilometara na sat, ali to pilotkinjama ne predstavlja nikakav problem.



- Upravljanje zrakoplovom meni ne podiže adrenalin. Volim svoj posao i mirnija sam kad pilotiram nego kad vozim automobil. Pilot sam željela biti od djetinjstva, i to sam ostvarila. Činjenica da sam žena nikad mi nije bila kočnica. Iako nas je malo u Hrvatskoj, predrasuda je da žene ne mogu biti piloti - rekla je Dunja Kuvalja, odjevena u modru pilotsku uniformu koja na rukavu ima tri zlatne trake oznake starijeg kopilota.



Srednju zrakoplovnu školu upisala je s 13 godina. Iako je neko vrijeme razmišljala i o poslu "na zemlji", pri prvom obilasku zračne luke shvatila je da posao u kontroli leta nije dobar za nju jer nije na mjestu događaja. Članstvo u aeroklubu i let u jedrilici učvrstili su odluku, a zatim je na Prometnom fakultetu upisala aeronautiku. Danas je vrlo iskusan pilot, a za otprilike pet godina vjerojatno će biti prva kapetanica zrakoplova u Hrvatskoj. S jednakim žarom govori o lijepim trenucima kao i o onim opasnijim.



Ptica u motoru



- Najviše me veseli pogled kroz pilotsku kabinu, koji nikad ne postane rutina. Svaki je poseban i drugačiji od prethodnog. Ljudi vikendom odlaze u vikendice da bi uživali u pogledu, a ja u njemu uživam gotovo svaki dan. Zbog divnih krajolika, koji su dio mog posla, ne nedostaje mi odlazak na more na godišnji. Nisam romantična duša, ali pogled na našu obalu ili Norvešku nikoga ne ostavi ravnodušnim - ispričala je Dunja Kuvalja.



Kad je riječ o opasnijim stranama posla, istaknula je da su zrakoplovi kojima upravlja sigurni po pitanju kvarova. Neugodnosti znaju nastati zbog bure ili ptica. - Jednom sam pokupila pticu u motor, pa sam se nedugo nakon polijetanja hitno morala vratiti u Split. Ptice su nezgodne jer se zabiju u staklo, što je ružan prizor. Zbog bure mi je izazov slijetanje u Dubrovnik koji je, zapravo, uvijek zanimljiv jer je zračna luka malo kompliciranije smještena. Slično je i s Damaskom u Siriji jer ima planina. Međutim, tu doista nema pravih opasnosti, niti sam imala slučaj otkazivanja motora - rekla je Dunja Kuvalja.



I Kristina Barko slijetanje u svom poslu smatra najvećim izazovom, a drago joj je kada čuje da joj putnici na kraju leta plješću. Njezin najduži let, otkad je samostalni pilot, bio je do Tel Aviva: 2 sata i 45 minuta.



Bez munja i gromova



- Polijetanje i slijetanje su pravi posao, a za ostalo vrijeme leta daju se željeni parametri, kontrolira se ruta, podešavaju parametri i daju instrukcije autopilotu preko 'gumbića'. Scena kao u filmu, s munjama i gromovima koji sijevaju uz kabinu, nema jer se oblaci izbjegavaju uz pomoć radara. Zapravo, u upravljanju zrakoplovom nema napornog fizičkog posla - opisala je Kristina Barko.



Svim djevojkama koje žele postati piloti, poručuje: 'Go ahead!' jer nema stvarnog razloga zašto žene ne bi mogle upravljati avionom. Provjera fizičke izdržljivosti nema, ali je vrlo važno dobro zdravlje.



Kristina Barko stanuje nedaleko od zračne luke u Velikoj Gorici i upravo su ta blizina i pogled iz kuće na pistu u njoj potaknuli želju da upravlja avionom.



- Pilot sam željela postati od petog razreda osnovne škole. Kuća u kojoj sam prije stanovala, gledala je na prilaz zrakoplova. Moj san roditeljima je bio čudan jer sam cura i svi su me gledali s nevjericom. U školi mi je ta želja samo rasla, pa sam upisala Prometni fakultet. Tijekom školovanja najvažnije je zapravo bilo uklopiti se i poistovjetiti s dečkima jer je pilotski svijet kod nas još muški - napomenula je Kristina Barko.



Studij aeronautike je zahtjevan jer se vježbe u avionu poklapaju s ispitnim rokovima. Nužno je mnogo usavršavanja i znanja.



Prve vježbe i izazovi



- Prve vježbe u zrakoplovu bile su polijetanje i krugovi oko zračne luke jer se tako 'pegla'. Uči se i smjer, orijentaciju po zemlji, instrumentalno letenje i drugo. Zatim sam u Lufthansinoj školi u Njemačkoj dobila dozvolu za multi engine - dvomotorni zrakoplov, airbus. Nakon godinu dana leta uz instruktora počela sam letjeti samostalno uz kapetana - ispričala je Kristina Barko.



Od početnih izazova spomenula je prava slijetanja u zračne luke europskih metropola s velikom prometnom gustoćom, ponajviše u Amsterdam koji ima pet staza, za razliku od Zračne luke Zagreb koja ima jednu.



Zanimalo nas je također kako se na njih odrazio svjetski strah od terorizma. - Nemam nikakvih strahova, niti sam se ikad predomišljala oko zanimanja. Tijekom cijelog leta pilotska kabina je zatvorena, a pomoću kamera vidimo što se ispred nje događa. U zrakoplove su ugrađena nepropusna ojačana vrata kakva imaju Lufthansini zrakoplovi - objasnila je Kristina Barko. Iako su tijekom proljeća i ljeta više u zraku nego na zemlji, kažu da to ne smeta njihovu obiteljskom životu. Štoviše, i njihovi prijateljski odnosi razrijedili su se samo na one koji ih doista vole.







Spol za pilote civilnih aviona nije bitan

Christian Wendt, instruktor pilotske škole u Zadru koji uči buduće pilote Lufthanse za druge zemlje, kaže da je imao oko pet posto studentica.



- U svijetu još nije visok postotak žena pilota, ali ima ih sve više. Spol, naročito za pilote civilnih zrakoplova, uopće nije bitan. Nema mnogo žena pilota zato što same taj posao smatraju muškim - kaže Wendt.

U visine s Ray Ban naočalama

Obje pilotkinje uz uniformu su nosile atraktivne Ray Ban sunčane naočale. Pitali smo je li to štos prema uzoru na film "Top Gun", ali kažu da - nije. - Sunčane naočale su nam nužne jer je na visinama na koje se dižemo, primjerice na 11.000 metara, vrlo jako sunce - naglasila je Kristina Barko.



Korana Sutlić
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 16:45