ŠKOLA ŽIVOTA

ŠKOLA ŽIVOTA Meni nisu problem roditelji istog spola jer me nikako ne ugrožavaju, ozbiljan društveni problem po meni je nešto sasvim drugo!

 

Bio je to sasvim običan dan. Pratio sam kćer u školu kao i toliko puta do tada. Kada smo već ušli u školsko dvorište, uz uobičajenu graju razigrane djece, čuo se i neki jednoličan zvuk. Prvotno mu nisam pridavao pažnju, no kako se nastavljao, zainteresirao me je. Okrenuo sam se oko sebe i ugledao otprilike desetogodišnjeg klinca kako blaziranim tonom ponavlja: Headshot, headshot, headshot…

Pretpostavljam da je cijelo jutro igrao nekakve igrice pucačina i da je ostao u tom bizarnom mentalnom stanju. Tada sam shvatio da je mali to izgovarao svih tih 30-ak metara hodanja prema školi. U trenutku kada sam ga pogledao, njegova je ruka bila ispružena prema nama. Dlan mu je glumio pištolj - ispružen kažiprst, uspravan palac, skvrčeni ostali prsti - ruka je bila usmjerena prema mojoj kćeri i samo je izgovarao: Headshot, headshot, headshot… Simulirao je pucanje u nju, ciljao je u glavu. Nije se ni trznuo kada sam ga pogledao, pogled mu je bio jednako blaziran i odsutan. Snažnije sam primio kćer i ubrzao korak. Nisam joj rekao što se dogodilo jer nisam želio da se uznemirava.

Nisam previše razmišljao o tome sve dok nisam vidio nedavnu tučnjavu dviju splitskih tinejdžerica. Jer ta dva slučaja imaju dosta sličnosti. Koliko je neljudski bio taj njegov blaziran pogled, toliko su neljudske bile reakcije klinaca koji su navijali dok su se dvije cure tukle. Jer nije stvar samo u te dvije cure.

Tučnjava se danima dogovarala i nikome to nije bilo sporno. Nijedno dijete nije reklo nijednom roditelju koji bi se zabrinuo zbog toga i prijavio policiji, rekao nekome u školi, bilo kome. Nitko nije vidio ništa sporno. Dapače, vidjeli su priliku za zabavu. Klinci su se okupili kao da se dijeli novac. A zapravo se dijelilo nešto još dragocjenije za ovu generaciju - senzacija. Mogli su besplatno dobiti senzaciju koju će potom spremno prenijeti drugima. Imat će o čemu pričati, imat će što komentirati, moći će dobivati lajkove i srčeka. I živo im se fućka što sudjeluju u nečem bijednom. Dapače, sretni su što su imali priliku jeftino doći do popularnog sadržaja. Bitno je da reach na njihovim postovima bude veći!

Naravno, ni moja generacija nije bila anđeoska jer smo i mi imali situacija da se netko potuče. To je, nažalost, dio uobičajenog odrastanja. Ali nije se od toga radila senzacija. Nije gomila bezumno vrištala i navijala. U moje su se vrijeme tukli pojedinci, a sada se svi osjećamo prebijeno. Kada vidiš tih stotinjak klinaca u deliriju, svi primimo neki udarac. I to nije splitski slučaj, to je naš slučaj jer sličnih situacija ima posvuda.

Naravno, tu djecu i njihove roditelje ne treba osuđivati. Njima treba pomoći. Jer nešto očigledno ne štima. Ako odgojiš dijete koje ne vidi ništa sporno u sudjelovanju u toj bezumnoj gomili koji senzacionalizira nasilje, potrebna ti je pomoć jer je to ozbiljan i društveni i pojedinačni problem.

Naravno, mnogi se neće složiti sa mnom pa će ozbiljne probleme vidjeti na nekom drugom mjestu. Takvi su i neki genijalci koji su sudjelovali na karnevalu u Kaštelima. Njima nije bilo sporno to što se 20 km od njih dogodilo navijanje bezumnom nasilju. Nije im problem ni licemjerje brojnih političara ni činjenica da hrpa ljudi budućnost ne vidi u Hrvatskoj. Nije ih zabrinuo nijedan jedini stvarni društveni problem pa su se posvetili izmišljanju problema. I onda su kao glavni problem hrvatskog društva etiketirali slikovnicu “Moja dugina obitelj” koju su s guštom spalili šaljući poruku da je upravo ona kriva za sve probleme protekle godine.

Kao ni onaj klinac s početka priče, kao ni onih stotinjak klinaca koji su navijali dok su se djevojke tukle, ni predsjednik karnevalske udruge Poklade nije vidio baš ništa sporno u tom činu jer, kako je inteligentno objasnio: “Mater ne može materi napraviti dite, ili tata tati”, pa je valjda sasvim opravdano spaliti nedužnu slikovnicu. Valjda bi tom istom genijalnom logikom spalio i slikovnicu koja opisuje kako se neplodni hetero parovi bore da postanu roditelji.

I opet nije problem samo u njemu kao predsjedniku te udruge. Drugi su se složili s njim, sudjelovali u izradi, a mnogi su pljeskali i oduševljeno klicali dok se ta slikovnica palila. Iako im takve obitelji ne mogu napraviti ništa loše. Za razliku od djece koja nasilje doživljavaju kao zabavu. Ali to ih ne brine, iako im je u neposrednom susjedstvu i bezdušno im se ceri u lice.

Meni nisu problem roditelji istog spola jer me nikako ne ugrožavaju. Ni oni ni njihove obitelji. Ali klinci kojima je izlizana ljudskost, kao i odrasli koji se ponose time, oni su postali vrlo ozbiljan društveni problem.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 10:50