Skupimo li dovoljan broj potpisa, možemo se prozvati zemljom mržnje

Jučer sam imao napad državotvornosti. Nisam se tome nadao, ali dani znaju biti čudni. Otišao sam na internet, a tamo me nitko nije pazio. Vidio sam kako su hrvatski muževi krenuli na onoga u Rijeci, Obersnela. Željko Sačić i ekipa. Sačić mi je uvijek draga asocijacija na uspjeh pravne države. Kao ratni zapovjednik specijalne policije bio je predmet istrage za zataškavanje ratnog zločina. Ono uobičajeno, civili u zabačenom srpskom selu tijekom Oluje, a Sačić zapovjednik ekipe koja je ušla u selo. Da skratimo priču, kada je kazneno djelo prekvalificirano u blaže, ispostavilo se da je nastupila zastara pa Sačić nikada nije bio na sudu da objasni zašto nije tragao za ubojicama. To je možda dobro. Ali, nije nitko odgovarao, a neki su starci pobijeni. To je loše. Znači da država nije dobra, da tolerira da neki ubojice mirno hodaju ovom zemljom.

Sačić se ovom prilikom pojavio usred bijela dana pozivajući se na pravnu državu i inzistirajući da Hrvatska štiti njegova prava. On bi organizirao referendum za ograničavanje ljudskih prava žena, svih, ne samo Srpkinja, nego i Hrvatica. Htio bi, da ne ispadne kako manipuliram, da Sabor otkaže Istanbulsku konvenciju. U Rijeci to ne ide jer gradonačelnik Obersnel smatra da je riječ o manipulaciji, stereotipnom pristupu ljudima i da, u konačnici, zagovornici ideje Istinom protiv Istanbulske žele ograničiti prava na zaštitu žena protiv svih oblika nasilja. Željko Sačić bi da se zaštita žena otkaže, da se ostvaruje kroz ono što i do sada poznajemo, u okviru pravosudnog sustava. Tada se obično govori o žrtvama. Realno je kasno.

Pomislio sam kako bi bilo dobro podržati Sačića, dobiti Hrvatsku za koju se on zalaže. Nije to neka Hrvatska u kojoj se raspravlja i traga za ubojicama i ratnim zločincima, to je Hrvatska koja ne priznaje sudove koji bi progonili ubojice, ako su žrtve Srbi, a osumnjičeni u hrvatskim odorama. To je neka Hrvatska u kojoj se o ratu ne govori u tom kontekstu, u kojoj nema stida zbog pobijenih staraca i u kojoj nema sumnje da se i među nama nalaze ubojice.

To bi, dakle, bila i Hrvatska u kojoj bi se otkazala Istanbulska konvencija. Ne zbog onoga što u njoj piše, nego zbog onoga što u njoj ne piše, a o čemu znaju sve Sačić i njemu slični. Hrvatska bez Istanbulske konvencije bila bi država u kojoj zaštita žena ostaje kao i do sada, sa zakonskim prijetnjama nasilnicima koje nikoga ne zaustave. Onako, deklarativno postoji neka zaštita. Ne uočava se da su žene slabije plaćene, da ih gnjave zbog porodiljnog, da slabije napreduju njihove karijere, da neke budu žrtve kućnog nasilja, da je to nasilje sustavno i podržano rečenicom one ministrice “to je tako u braku”. To je ona država u kojoj caruju predrasude, u kojoj svećenici govore o drugotnima, u kojoj se i u školskim knjigama predstavljaju kao osobe koje kuhaju, a muškarci oni koji čitaju i gdje će zauvijek ostati tako. E, za takvu sam Hrvatsku odlučio potpisati. A još ću postati i frend sa Sačićem. Nije li to divno? Ali, baš je naletio tramvaj. Onda sam naletio na ono drugo potpisivanje podrške referendumu kojim bi se mijenjao izborni zakon. To je barem jasno.

Prišao mi je neki mladić pred Studentskim centrom i rekao: “Potpišite!” Rekao sam u prvi tren da nisam siguran što ću time dobiti. Zavjerenički mi je rekao, smanjit ćemo plaće onima u Saboru. Zašto, pitao sam, kao i uvijek kada mi bude nejasno koja je sreća u tome da se nekome skida plaća. To mi nikada nije imalo smisla jer vjerujem da ljudi trebaju od svog posla dobro živjeti, a da odgovorni poslovi moraju biti dobro plaćeni. Ako netko ne radi dobro svoj posao, neka radi neki drugi, ali nikako ne vidim sreću u tome da se cijeloj grupi skida plaća zato što ja nisam među njima. Ili zato što mislim da ne zaslužuju. Po čemu zastupnici ne zaslužuju svoju plaću? Pa, njihov je posao odgovoran, donose zakone, raspravljaju o njima. To mora nešto vrijediti.

A Srbi? Ah, da potpisom se omogućava održavanje referenduma s kompliciranim i dugim pitanjem o svemu i svačemu iz izbornih prava građana. Među ostalim, smanjuje se broj zastupnika manjina. Najveća je hrvatska manjina ona srpska. Smanjimo li broj zastupnika manjina, smanjili smo broj srpskih zastupnika. S vremenom postanu građani drugog reda. Dodatno, prihvatimo li referendumsku promjenu, onda ih isključujemo iz dva bitna odlučivanja kao zastupnika u Saboru, onog o povjerenju Vladi i odlučivanja o budžetu.

Držimo ih kao ukras, a ako se pojave neki koji znaju lijepo pričati, mogu držati zgodne govore. To mi je bilo super jer, nakon što sam podržao ukidanje zaštite žena, odlučio sam i ukinuti prava Srbima. U konačnici, ukinuo sam prava ljudima. Odlično, bio sam bliži idealu hrvatstva koje predlažu Sačić, Zlatko Hasanbegović i Željka Markić. Kvragu, frend me odvukao na kavu. A mislio sam najozbiljnije potpisati i onu inicijativu za odustajanje od kaznenog progona hrvatskog svećenstva, ako koji bude optužen za pedofiliju. Ali, onda su mi rekli da je to vic. Ali, ovo ostalo je bilo ozbiljno. I daje prilično loš osjećaj, napadati nekoga samo zato što je slabiji, otvoreno pokazivati mržnju i prezir. Je li to taj ideal hrvatstva?