USPUTNE ZABILJEŠKE

SLAVENKA DRAKULIĆ Čemu služe slikovnice? Generacijama su bile dio djetinjstva, a danas gube svoju ulogu

Upravo je završio sajam knjiga u Leipzigu, drugi po veličini u Njemačkoj i poseban po tome što je Leipzig kolijevka tiskane knjige, prva je tiskana 1481. godine. Gradske vlasti nisu odustale od toga da knjiga ostane u centru zanimanja barem jednom godišnje. Pa iako je ove godine u javnosti dominirala polemika oko prava radikalno desnih izdavača da izlažu, činilo se da većinu posjetitelja to nije zanimalo. Prošlog vikenda Leipzig se iznenada našao okovan ledom, ali to nije spriječilo tisuće posjetitelje da se posvete knjigama.

Na prvi pogled, gledajući to mnoštvo izloženih knjiga i more ljudi koji se kreću među izlagačima, reklo bi se da knjige nikada nisu stajale bolje, da se čvrsto drže u vrhu kulture, da ljudi čitaju statistikama usprkos. Jer brojke će vam reći da broj posjetitelja pada, da se proizvodi i prodaje manje knjiga.

No jesu li posjetitelji i čitatelji tih knjiga, što se nekada podrazumijevalo - sasvim je drugo pitanje. Već je i samo razgledavanje štandova, primanje knjiga u ruke, listanje, miris papira, izgled slova - sve je to dio odgoja i navikavanja na knjigu ne samo kao predmet nego kao kulturnu činjenicu, na nešto važno. Sigurno je da knjige imaju budućnost, ako ne u postojećem obliku codexa (kako se naziva ovaj oblik koji naša kultura poznaje, za razliku od npr. svitka) a onda kao elektronska knjiga.

Slikovnice su bile generacijama dio djetinjstva, naš prvi dodir sa svijetom knjige, uvod u pismenost pa zatim književnost, znanost, umjetnost i sve drugo čega u knjigama ima, a u knjigama je sve. Dobro se sjećam s kakvom sam radošću primala slikovnice kao poklon i kako sam ih čitala i pokazivala mlađem bratu i djeci sa stubišta (da, nekada su se djeca igrala na stubištu). A čim sam krenula u školu, upisala sam se u zadarsku gradsku knjižnicu i svake bih subote nakon škole - da, tada se u školu išlo i subotom - odlazila onamo po knjigu za čitanje nedjeljom popodne.

Bojim se da već godinama slikovnice gube svoju ulogu. Danas se djeca ne samo vesele drugim poklonima, nego ih zahtijevaju. Malo njih zahtijeva baš slikovnice. Promjena tehnologije promijenila je i njihov svijet, ne samo da sjede pred televizijom i gledaju crtiće, kao što su činili njihovi roditelji, nego imaju tablete i telefone, svoje, na kojima gledaju filmove i igraju igrice. Te nove naprave s kojima se zabavljaju - što im je i svrha - zapravo ne služe učenju čitanja i razvijanju te navike, a mogle bi.

Sama naprava, tablet, ekran, odnosno medij nije usmjeren protiv teksta ili čitanja. Ali ima i brojne druge sadržaje koji nisu tekstualni i ne potiču čitanje nego gledanje. Naravno da djeca nisu kriva što ih se ne potiče na čitanje, jer očito je da se u društvu gubi svijest o njegovoj važnosti. Bilo kako bilo, slikovnice su jednostavno izašle iz mode. Proizvode se, prekrasne su, ali kao da su dobile status nečeg starinskog, iz prošlog stoljeća, kao što je na primjer ručni sat na navijanje.

Potvrđuje mi sumnju i mlada poznanica. Priča kako je bila na dječjem rođendanu. Majka je kasnije svima mailom zahvalila na posjetu i poklonima. Moja poznanica, koja je zaboravila napisati od koga je poklon, napisala joj je da je unutra stavila čestitku. Bez brige, stigao je odgovor, čim sam vidjela slikovnicu, znala sam od koga je. I dodala: od 17 vrećica s poklonima, slikovnica je bila samo u vašoj. Ova priča zgodno ukazuje na to koliko malo djece odrasta uz slikovnice. Je li taj odnos baš 16:1 ili možda još veći teško je reći, ali činjenica je da je uloga slikovnica sve manje važna.

Slikovnica, doduše, može biti opasna toliko da ju je potrebno spaliti. Vidjeli smo to nedavno u Kaštelima gdje su na fašniku spalili maketu slikovnice “Moja dugina obitelj”. Barbarski čin utoliko je strašniji što se odvijao pred očima djece. Djeca koja gledaju knjigu kako gori, bilo koju knjigu (ili maketu knjige), mogla bi odrasti s čudnom idejom da knjiga, iako nevažna, ipak može biti i silno opasna. Naravno da neće zapamtiti koja je to knjiga bila i kakav je njezin “opasan” sadržaj, ali zapamtit će da knjiga - gori.

Slikovnice su dječje knjige koje ih za ruku vode ka ozbiljnijim knjigama, ka obrazovanju. A što se događa kadi ih nema, kada ih ne vode u obrazovanje i kada odrastaju bez knjiga?

O tome čujem od profesorice glume na akademiji u Beču (da ne mislimo da smo sami u neznanju). Priča da joj je na prijemni ispit došla djevojka koju je, kao i sve ostale, pitala koju je posljednju knjigu pročitala? Djevojka koja bez mature nije mogla pristupiti prijemnom ispitu odgovorila je da u životu nije pročitala ni jednu knjigu.

Niti jednu knjigu, začudila se profesorica koja je tako nešto čula prvi put. Pa kako ste onda završili školu? Mlada buduća glumica odgovorila je da je učila ili bolje rečeno informirala se iz - Wikipedije. Meni se čini da je to direktna posljedica ne čitanja slikovnica. I tako, dok se vode rasprave o tome kako bi trebao izgledati kurikulum i što bi trebalo biti obavezno štivo, nove generacije su već naučile da uopće ne trebaju učiti, dovoljno je guglati.

Zamišljam da će u ne tako dalekoj budućnosti sajam knjiga postati poput sajma antikviteta, starih predmeta zvanih knjige. Leipzig će tada, u duhu tradicije grada, ugostiti preostale antikvare knjiga iz cijele zemlje. Pored Muzeja knjiga i pisanja koji već postoji od 1884. kao dodatak nacionalnoj biblioteci, svjedočit će o tim nekada važnim, a sada već odavno zaboravljenim predmetima iz kojih se čitalo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 08:57