KOMENTAR

SMIJE LI BLEIBURG BITI NULTA TOČKA HRVATSKE POVIJESTI? Vodstvu HDZ-a ne može biti neuočljivo da tamo mnogi dolaze komemorirati NDH, a ne samo žrtve

Gordan Jandroković
 Zeljko Hajdinjak / HANZA MEDIA

Svibanj u Hrvatskoj ne asocira na buđenje proljeće, već na komemoracije koje izazivaju dnevnopolitičke strasti i najmanje imaju veze s onima kojima se treba pokloniti. U svibnju pupa relativiziranje i buja revizija povijesti i zločina iz Drugoga svjetskog rata. Sada smo neko vrijeme mirni, barem do 22. lipnja i Dana antifašističke borbe. Kako će se vladajući HDZ postaviti na tu obljetnicu, vidjet ćemo, pogotovo zato što je očito da su, konačno, prelomili - NDH im je bio manje zlo od partizana - ili će se i to prigodničarski prilagoditi potrebnoj saborskoj većini i labavom opstanku Vlade.

U svom govoru predsjednik Sabora Gordan Jandroković rekao je kako je "Bleiburg simbol i metafora svih hrvatskih stradanja". Može li jedno takvo ipak kontroverzno mjesto biti simbol "svih hrvatskih stradanja", odnosno da nam se nudi kao "nulta točka hrvatske povijesti" te da se tragičnim događajima u svibnju 1945. želi objasniti sve ono što je bilo u hrvatskoj povijesti i politici do tada i nakon toga. Jedna od kontroverzi Bleiburga jest činjenica da se sve ono što se događalo do tada, u četiri mučne i mračne godine ustaškog režima, želi zanemariti ili, još gore, opravdati i prebrisati. Ne sliči li to na onaj pristup da se rat u Hrvatskoj 1991. - 95. tumači samo iz perspektive srpskog egzodusa iz tzv. SAO Krajine nakon Oluje. Teško je uzeti samo završni, ma koliko tragični, čin jedne dugogodišnje krvave drame kako bi se prema njemu određivalo i tumačilo sve ono što mu je prethodilo, a pogotovo što je uslijedilo.

Bleiburg nije samo, kako kaže Jandroković, "podsjetnik na sve zločine počinjene tijekom godina jugoslavenskog komunističkog totalitarnog režima", nego i (zanemareni) podsjetnik na sve zločine počinjene tijekom NDH. Konačno, rat je trajao sedam dana duže nego u ostatku Europe, zato što se ni nakon kapitulacije nacističke Njemačke snage ustaške NDH (a ne kako ih se pogrešno naziva "hrvatskom vojskom", jer "hrvatska vojska" su, koliko god to nekom smetelo - partizani) nisu željele predati.

Borbe između njih i partizana odnijele su tih dana žrtve s obje strane. Drugo, vodstvu HDZ-a ipak ne može biti neuočljivo da na Bleiburg mnogi dolaze komemorirati ustašku i u ratu poraženu NDH te izražavati nostalgiju prema toj tvorevini, a ne samo žrtve jednog suludog i shizofrenog trenutka tegobne hrvatske povijesti. Upravo je to još jedna kontroverza obilježavanja bleiburške tragedije. Tamo se želi revidirati i promijeniti povijest te obezvrijediti hrvatske partizane - podsjetimo savezničku i pobjedničku vojsku koja je u državno-pravni poredak Hrvatske vratila Dalmaciju, otoke, Istru, Baranju i Međimurje.

NDH je objavila rat Velikoj Britaniji i SAD-u te bila harni dio nacifašističkog holokausta. I još jedan od velikih problema Bleiburga i marširajuće revizije povijesti jest klasično hrvatski - djeca i unuci danas pljuju očevima i djedovima po grobovima, stide se njihova angažmana u Drugom svjetskom ratu kako bi sakrili vlastito konvertitstvo, svoju lošu savjest. No, djed će ostati partizan bez obzira na unukov stid. A kako ispravno kaže Jandroković, moramo paziti da nam se povijest ne ponovi i da iz nje nešto naučimo: da se unuci današnjih unuka ne zastide svojih djedova. To smo već iz povijesti mogli naučiti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 16:38