ŽIVOT U PRETKOLU

Što bi bili Klopp i Pep da rade od devet do pet

Pep je sinonim za pedanteriju, cijeli je u razlomcima tika-take zbog čega bi u nekom drugom životu zasigurno bio netolerantni profesor matematike
Juergen Klopp i Pep Guardiola
 Carl Recine / Action Images via Reuters

Kada se nasluša priče o originalnoj metodi svojeg trenera ili izbornika, kada mu se pretjerano zašećerenom učini bajka o njegovu vizionarstvu i stravičnoj radnoj etici, o njegovu istančanom sluhu za analitiku, inovativnom pristupu treningu, pozitivnom šoku koji će donijeti u svlačionicu i tako dalje, i tako bliže, u običnog navijača javi se poriv da karizmatičnog trenera vrati na tvorničke postavke. Zato ubaci čovjeka u perilicu svakodnevice, uključi centrifugu i temeljito očišćenog od nogometnih mrlja razvuče ga na žici dužinom balkona.

Hm, dakle, da vidimo - što biste bili u životu da niste veliki trener i da za kruh zarađujete poput običnih smrtnika s uredovnim vremenom od 9 do 17? Takav se jedan briljantan status iz twitter radionice @unrealxherdan prošlog tjedna viralno raširio i duhovitošću pokosio globalnu navijačku zajednicu. Dosta je toga da mi vikendom u foteljama postajemo Guardiola i Klopp, hajde za promjenu vas dvojica budite mi, rezon je koji objašnjava popularnost ove objave.

I onda krene. Da nije brendirao ‘gegenpressing’ i kao nogometni trener zašarmirao manje-više cijeli svijet, Jürgen Klopp bio bi šef ljudskih resursa u njemačkoj energetskoj kompaniji. Promovirao bi zelenu energiju, dolaske biciklom na posao i zdravu ravnotežu između rada i života. Viđali bi ga često kako se četvrtkom zgazio sa suradnicima, ali bi onda odmah u petak došao svjež na posao.

Pep Guardiola je sušta suprotnost. On je sinonim za pedanteriju, cijeli u razlomcima tika-take, zbog čega bi u nekom drugom životu definitivno bio profesor matematike. On je apsolutni genij u svojem polju, ali je netolerantan prema studentima. Mrzi smijeh, naporna mu je normalna ljudska interakcija. Spava kod prijatelja na kauču jer ga je žena izbacila iz stana.

Zbunio me, priznajem, @unrealxherdan kada je došao do Unaija Emeryja. Bio sam čvrstog uvjerenja da je Arsenalov menadžer u paralelnom životu zapravo Tomislav Madžar, liječnik, politički savjetnik, estradni menadžer, nekakav zaglađeni multipraktik u najskupljem odijelu za kojeg nitko sa sigurnošću ne zna čime se zapravo bavi osim što se kao posvuduša naslikava po svim mogućim ‘eventima’, ali Emery je zapravo menadžer hotela u Benidormu, tamo u onom turističkom mravinjaku u kojem ćete za šankom bazena natrčati na Delboya koji baš naručuje koktel sa suncobranom i vježba francuski. Njegove su prezentacije vrhunske, ali usluga u hotelu je šokantna. Svaki tjedan mijenja jelovnik. Kompletno osoblje želi napustiti hotel.

Frank Lampard prodaje osiguranja u Londonu, redovito premašuje zadanu normu i nitko ne uspijeva proniknuti u tajnu njegova uspjeha, a siroti Ole Gunnar Solskjaer nikada u životu nije imao posao i stanuje u podrumu majčine kuće gdje igra playstation igrice. Kada nije pred konzolom, vodi televizijski program posvećen Manchester Unitedu gdje stalno nešto njurga i uvjerava publiku da bi on taj posao radio bolje.

Prekid igre

Jedan se ‘Žuti’ iz kvalifikacijske skupine J na kraju ipak ušuljao na završni turnir Eura 2020. Umjesto ‘Velikog Žutog’ učinio je to Teemu Pukki, najbolji finski nogometaš, strijelac devet golova u devet kvalifikacijskih utakmica za nacionalnu momčad. Premda je Prosinečki prije mjesec dana u Zenici isprašio tur Pukkiju i suigračima (4-1), na gala priredbu prvi put u povijesti odlazi Finska. Pobjeda protiv Armenije (3-0) izazvala je navijački stampedo na stadionu u Turkuu, cijelu je zemlju preplavila euforija, dok je Bosnu poslije porcije ‘azzurra’ zahvatio val rezignacije. Nije sigurno da će Prosinečki na klupi dočekati baraž B Lige nacija u kojem BiH vjerojatno čekaju Slovaci, Velšani i jedna od dvije Irske.

Roya Hodgsona zaista je lako zamisliti kao vikara lokalne crkve u nekom pospanom selu na jugu zemlje. Voli pomagati u knjižnici, što nije čudno za jednog propalog romanopisca. Među uspjelije životne teleportacije svakako bih ubrojio onu Manuela Pellegrinija: ovaj ravnodušni Čileanac je učitelj na zamjeni. Kada se pojavi u razredu, 10-godišnjaci znaju da je vrijeme za tulum, party, raspašoj. Klinci do kraja iskorištavaju njegovu blagu narav kao i činjenicu da je potpuno beskoristan u svojem poslu.

Prema Arseneu Wengeru život je dugo bio velikodušan, ali samo kako bi mu zagorčao starost. Francuz je multimilijarder, logično jer je otkrio internet i mobilnu telefoniju. On je apsolutni pionir kojeg je, međutim, pokopalo društvo čijem je stvaranju tako nesebično pomagao. Razočaran nakon svega, vodi vlastiti modni brend.

Jose Mourinho je portugalski predsjednik, serijski izborni pobjednik, tako vješt i sugestivan političar da bi pitanje Brexita riješio za tjedan dana, a Alex Ferguson ima dodirnih točaka s Cicom Kranjčarom utoliko što je jednom davno preuzeo zapuštenu vinariju i pretvorio je u najbolju tvornicu na svijetu, da bi odlaskom u mirovinu morao gledati kako mu se životni projekt raspada pred očima.

A kako stvari stoje na domaćem terenu? Što bi, recimo, bio Nenad Bjelica da nije izvukao Dinamo iz polustoljetnog sužanjstva eurokupova i sebi osigurao besmrtnost u plavim enciklopedijama? Bio bi vodeći farmer u zemlji, vlasnik agrokombinata ‘Bjelica i plodna crnica’, nenadmašan u proizvodnji suhomesnatih delicija. Poznat po odmaku od tradicionalne slavonske recepture za kobasice (“daj još šaku crvene paprike”), uspjeh duguje nepoznatom mladom tehnologu iz Španjolske. Životna opsesija mu je kulenom potući chorizo.

Zlatko Dalić dugo se kolebao između svećeničkog poziva i trgovačkog poriva. Napustio je sjemenište shvativši da je poniznost precijenjena i širom otvorenih očiju krenuo globetrotterski obilaziti planet. Na vrijeme je shvatio da su zapadne ekonomije u kroničnoj krizi, nos za lukrativne poslove odveo ga je prema azijskim tigrovima gdje je zaradio bogatstvo. Nerazmetljiv a srdačan, zavukao se pod kožu brojnim šeicima koje danas ima na brzom biranju mobitela.

Damir Burić bio je cijenjeni predradnik na više njemačkih bauštela prije nego što ga je posustali domaći građevinski div pozvao da preuzme njegov kompletan pogon i spasi ga od stečaja. Odlučio je mijenjati mentalitet radnika pa se suočio s otporima i vulgarnim uvredama nervoznih plavih ovratnika. Kraj posljednjeg teambuildinga dočekao je s kravatom zavezanom oko čela, naručujući od tamburaša “šta je meni ovo trebalo”.

Simon Rožman je talentirani glumac koji u posljednjim krugovima audicija ostaje bez uloga u blockbusterima i sada je pomalo u strahu da će završiti kao statist u sapunicama, onaj koji prilazi glavnom glumcu i kaže nešto beznačajno poput “pismo za gospodina”. Izmakla mu je uloga Snowdena premda je u stanju žmirećke rasturiti laptop i na pametnom telefonu instalirati najmoderniju aplikaciju prije nego što kažete “shut down”. Za dlaku je ostao bez glavne uloge u filmu “Up in the Air” u kojem George Clooney kao menadžer zadužen za otpuštanje u korporaciji masovno dijeli otkaze ljudima, pritom se smije i prodaje im bozu kako im pomaže da s leđa zbace teški životni ruksak koji ih ionako samo vuče prema dnu. Na sljedećoj audiciji naciljao je ulogu rezolutnog političara koji je odlučio po svaku cijenu slomiti sindikalne prosvjede, ali u strahu je da će mu ulogu oteti Daniel Craig.

Nema veze, ako i ne uspije, mi ćemo jednako znati da je Simon Rožman glumac...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. prosinac 2024 00:52