Što možemo naučiti od japanskog premijera Abea?

Pokazalo se da je japanski premijer i predsjednik Liberalno demokratske stranke Shinzo Abe imao pravo kada je krajem listopada iznenada, na pola mandata svoje vlade, raspisao parlamentarne izbore. Njegova stranka ostvarila je uvjerljivu pobjedu: od 475 mjesta u parlamentu osvojila je 294 uz još 34 mandata koje je osvojila koalicijska partnerica stranka Komeito. Tako sada LDP ima sigurnu dvotrećinsku većinu.

Premda hrvatski i japanski politički i ekonomski problemi nemaju gotovo ništa zajedničkog, razvoj gospodarskih prilika u toj zemlji i rezultati posljednjih izbora pokazuju da ima i podudarnosti iz kojih se mogu izvući zanimljive pouke.

Analitičari su suglasni da će težak poraz najveće oporbene Demokratske partije Japana ubrzati njeno urušavanje te ugroziti dvostranačje koje je na izdisaju. Građani su Demokratskoj partiji zamjerili što je u predizbornoj kampanji samo kritizirala politiku premijera Abea, a nije ponudila nikakvu suvislu alternativu. I što, kada je bila na vlasti od 2008. do 2012., nije imala znanja i snage provesti reforme i tako spriječiti ekonomsko urušavanje države.

Japanci su na izborima, unatoč tome što mnogi građani žive lošije nego prije dvije godine, što su nezadovoljni padom standarda i rastom cijena, ipak nagradili premijera Abea za njegov trud da preokrene negativne trendove u gospodarstvu koji traju već dvadesetak godina.

Neposredni povod za raspisivanje prijevremenih izbora bilo je protivljenje da se PDV sa 8 posto podigne na 10 posto. Premijer Abe zatražio je od birača potporu za svoj revitalizirajući gospodarski program, objašnjavajući kako je s reformama stigao na pola puta te da mu treba još četiri godine mandata da izvuče ekonomiju iz provalije.

U predizbornoj kampanji Liberalno demokratska stranka oblijepila je Japan svjetlocrvenim plakatima na kojima je, uz fotografiju nasmijanog i optimističnog Abea, stajala poruka: “Nema drugog puta za ekonomski oporavak”.

Čim je došao na vlast 2012., Abe je počeo provoditi program poznat po nazivom Abenomika. To je politika monetarnih i fiskalnih stimulansa povezana sa strukturnim reformama. Premijer Abe smjesta je smijenio dotadašnjeg guvernera središnje banke, Bank of Japan, te doveo bankara koji je u dvije godine upumpao u gospodarstvo prvo 338, a potom i do 394 milijarde funti. Na tržištu su se pojavile goleme količine novotiskanog novca što je potaknulo kupnju vladinih obveza.

S obzirom na to da Japan ima relativno najveći javni dug na svijetu od čak 240 posto bruto društvenog proizvoda, premijer Abe se između dvojbe da proglasi bankrot ili da iskoristi meku i programiranu inflaciju za smanjivanje tog duga, odlučio za postupno smanjenje vrijednosti jena. Promjene u fiskalnoj politici imale su pak za cilj brzim porastom državne potrošnje potaknuti rast gospodarstva pa su iz budžetskih prihoda financirani mnogi veliki projekti. Strukturne reforme, bez kojih ni jedna monetarna i fiskalna politika nema učinka, podrazumijevale su kolosalne promjene u nekim od ključnih gospodarskih sektora, kao što su poljoprivreda, zdravstvo i energija…

Premijer Abe se najprije uhvatio u koštac s dugogodišnjom stagnacijom trećeg po veličini gospodarstva na svijetu koju je, po ocjenama stručnjaka, uzrokovala deflacija. Premda na kraći rok deflacija, zbog pada cijena, izgleda za većinu građana primamljivo jer nema inflacije, na dulji rok pokazala se pogubnom jer je japansko gospodarstvo sve više zaostajalo za glavnim konkurentima, Kinom, SAD-om, Južnom Korejom… Također, na minimum su smanjene investicije, dok je precijenjeni jen doveo do pada izvoza i nekonkurentnosti domaćih proizvoda.

Čime je Japan koji je sedamdesetih i osamdesetih godina imao najprosperitetniju ekonomiju na svijetu, doveden na rub katastrofe. Tomu su pridonijele i katastrofalne štete nastale potresom i tsunamijem 2011. godine. Nominalni BDP vratio se na razini onog iz 1990., dok je istodobno u tom razdoblju kineski BDP porastao za više od 4000 posto, a njemački i američki za tri i pol puta.

Pad vrijednosti jena od gotovo 20 posto pridonio je brzom povećanju izvoza, a istodobno je, kako je istaknuo Abe, potaknulo rast investicija i otvaranje novih radnih mjesta. Povećanje cijena i inflaciju većina stručnjaka i građana doživjela je kao znak oživljavanja ekonomskog mrtvila. U to doba ljudi su se, zbog rasta plaća, do kojeg je došlo zbog inflacije, poveselili da će im neprestano jačati kupovna moći i standard.

I tada, ali i tijekom predizborne kampanje, Abe je uživao potporu najvećih japanskih tvrtki. Tako je Toshiba najavila da će uskoro investirati u Japan oko 2,5 milijardi dolara, Canon je, zahvaljujući Abeovoj politici, na domaćem tržištu povećao prodaju i vrijednost za 50 posto, dok je Nissan odustao od gradnje novih postrojenja u SAD-u. To je potaknulo Abea da s ponosom istakne kako su se velike promjene već dogodile te da domaći i strani ulagači sve više investiraju u Japan.

Nakon što je premijer Abe u travnju podigao PDV sa 5 na 8 posto te najavio nove poreze, a jen je ojačao za 7 posto, došlo je do preokreta i pada BDP-a u trećem kvartalu za 1,9 posto. Doba prosperiteta, premda je Bank of Japan snažnim novčanim injekcijama od više trilijuna jena pokušao osigurati gospodarski rast, neočekivano je zamijenila tehnička recesija. Životne namirnice, poput voća, povrća, govedine i brašna poskupjele su za 5 do 15 posto, struja za 30 posto i transport za 10 posto. I u takvom negativnom ozračju premijer Abe usudio se raspisati izbore na kojima je uvjerljivo pobijedio. Što znači da većina građana ipak vjeruje da će Abe uspjeti u svojim reformama.

Nije međutim malo onih koji se pribojavaju da će Abe novi mandat iskoristiti ne samo da bi proveo nepopularne reforme, već i da bi deregulacijom tržišta rada omogućio bogaćenje velikih kompanija i njihovih vlasnika, a Japan gurnuo još više udesno. Nema sumnje da će Abe promijeniti ustav te povećati vojni budžet što će omogućiti Japanu da opet izraste u globalnu političku i vojnu velesilu koja će se moći ravnopravno nositi s Kinom, Sjevernom i Južnom Korejom. Što je Tokiju bilo zabranjeno pacifističkim ustavom iz 1945. koji su diktirali Amerikanci.

Sigurno je također da će premijer Abe povući i tri poteza kojima se protivi veći dio javnosti. Podići će PDV na 10 posto, vratit će u funkciju atomske elektrane koje su zatvorene kada su potres i tsunami teško oštetili nuklearku u Fukushimi, a osim toga dopustit će Amerikancima da prošire i moderniziraju vojnu bazu na otoku Okinawi koja treba biti brana kineskoj ekspanziji u Aziji. Pritom će dodatni vjetar u jedra Abeove ekonomske politike biti niske cijene nafte koje padaju brže od vrijednosti jena. Što će premijeru Abeu olakšati da u sljedeće četiri godine provede zahtjevne i nepopularne gospodarske i političke reforme.