ŠTO UČINITI KADA SE ZAPOSLENICA IZ VJERSKIH RAZLOGA NE ŽELI RUKOVATI S OSOBOM SUPROTNOG SPOLA? Evo zašto je ovo nije banalno i nevažno pitanje...

Što učiniti u slučaju zaposlenice koja se iz vjerskog razloga ne želi rukovati s osobom suprotnog spola? Farah Alhajeh, državljanka Švedske, nedavno je dospjela u medije jer je tužila poslodavca za diskriminaciju i pobijedila. Odbio ju je zaposliti jer se nije željela rukovati s muškarcima, već bi kao znak pozdrava stavila ruku na srce.

U Švedskoj svaki peti državljanin ima roditelje nešvedskog porijekla.

U sličnom je slučaju švicarska vlast donijela drugačiju odluku. Čitamo da je u gradu Lausannei odbijen zahtjev za državljanstvo muslimanskom paru koji se također nije želio rukovati s osobama suprotnog spola.

Nije to prvi put da se religijsko uvjerenje imigranata nađe u sukobu s vrijednostima i pravilima u Europi. Različite sredine reagiraju na različita obilježja religioznosti u odijevanju ili ponašanja na različite načine. Prisjetimo se Nice 2016. i pitanja smije li se žena na francuskoj plaži kupati u burkiniju. Žene koje su se kupale obučene policija je počela tjerati da se skinu - sve u ime sekularne države i sigurnosti. Ili, što s djevojčicama koje preskaču satove plivanja u školi jer im vjera zabranjuje odjenuti kupaći kostim?

Dogodilo se i događa se to u njemačkim školama koje pohađaju muslimanska djeca, iako je sud presudio da ne mogu biti odsutni, niti nositi burkini. Smije li TV voditeljica u sekularnoj europskoj državi nositi hidžab - o tome se prije par godina raspravljalo u Švedskoj, a nedavno je Danska donijela zakon koji - poput Francuske, Austrije i još nekih država - ženama zabranjuje nositi burku i nikab, odnosno pokriveno lice u javnosti. Činjenica je da se u ovim situacijama češće nađu žene jer je njihova religijski obilježena odjeća primjetnija od muške.

Ovi slučajevi pokazuju kako se izbjeglice i migranti uklapaju u društvo, da li se pokušavaju integrirati, čak asimilirati, ili žive izolirani u nekim dijelovima grada. Danska je vlada ove godine odlučila stati na kraj izolaciji, predlažući radikalne mjere u 25 muslimanskih enklava: od toga da se djeca rođena u getu već od prve godine mora barem 25 sati tjedno odvojiti od obitelji zbog obaveznih lekcija danskog jezika i instrukcija o “danskim vrijednostima” i tradiciji, uključujući Božić i Uskrs.

Izbjegavanje ovih mjera može dovesti do ukidanja socijalne pomoći. I kažnjavanje je strože, dvostruko veća kazna za neke zločine, do četiri godine zatvora za roditelje koji nasilno šalju djecu natrag u domovinu, navodno da ne izgube dodir s tradicijom. Ukratko, više nadzora i oštre mjere, no odbijen je prijedlog radikalne desnice da mladi iz tih dijelova grada nose elektronsku narukvicu za praćenje! Očito je da nakon neuspjele integracije u Danskoj slijedi prisilna asimilacija. Malo je onih koji vide mračnu simboliku u nazivima “djeca geta “...

Ovakve su zakonske mjere moguće dok se zaista radi o imigrantima koji su manjina u nekoj sredini. No, u Njemačkoj mediji već paničare nad podacima da je u Frankfurtu, Augsburgu ili Stuttgartu broj Nijemaca sveden na manje od 50 posto. Pod Nijemcem se, naravno, misli na etničku pripadnost, a ne državljanstvo. Tako se njemački gradovi pridružuju drugima u kojima domaće stanovništvo više nije u većini, kao što su Amsterdam, Bruxelles ili London.

S povećanjem broja imigranata u nekim manjim gradovima razumno se upitati: što kad manjina više nije manjina? U demokraciji građani imaju pravo zahtijevati promjenu pravila i zakona, što je lakše postići na lokalnoj razini. Može se pretpostaviti da će tada većina, ako njome dominiraju muslimanski imigranti, lakše doći do zadovoljenja svojih potreba, bilo da se radi o dobivanju dozvole za gradnju džamije ili odsustvovanja s nastave tjelesnog odgoja u nekoj lokalnoj školi.

U romanu “Pokoravanje” iz 2015. francuski pisac Michel Houellebecq opisuje situaciju koja bi se mogla nazvati distopijom. U bliskoj budućnosti na vlast dolazi umjerena islamistička stranka i uskoro Francuska postaje islamska republika. Autor kao da ukazuje na to da i bez priljeva novih izbjeglica - a EU se sada izuzetno trudi da po svaku cijenu spriječi njihov dolazak - Europa ima dosta posla s onima koji su već ovdje.

Zato, ako vam se pitanje rukovanja čini banalnim i nevažnim, niste u pravu. Jer upravo su svakodnevne situacije mjerilo odnosa prema izbjeglicama, useljenicima, onima druge vjere i običaja. I druge boje kože, što je činjenica o kojoj se nerado govori. Kao i o razlici između bosanskih izbjeglica koji su se potpuno integrirali već u sljedećoj generaciji - i onih koji su došli izvan Europe.

Naravno, i ponašanje izbjeglica mjerilo je odnosa prema europskoj kulturi u kojoj su odlučili živjeti. Svakodnevne situacije, od ulice do škole i radnog mjesta, daju odgovor na pitanje kada će se oni i njihova djeca u Europi osjećati kao kod kuće i kada ćemo ih doživjeti kao Europljane.