USPUTNE ZABILJEŠKE

Tajni, doušnički život poznatih intelektualaca

Julia Kristeva
 CROPIX

Tajni život moje majke roman je mađarskog suvremenog pisca Andrása Forgácha. U njemu opisuje kako su majka i otac bili doušnici tajne policije, otac od pedesetih, a majka od 1975. do njihove smrti. Bili su uvjereni komunisti i svoju su aktivnost doživljavali kao društveno korisnu. Nakon njihove smrti Forgách je potražio njihove dosjee i odlučio napisati roman. U odličnom grafičkom rješenju Ive Babaje čitatelj prati paralelno izvještaje agenata tajne policije i literarni tekst. Ovaj pisac, sin dvoje špijuna kodnog imena Papai i Papaijeva, nije pokušao poreći niti opravdati ono što je pročitao u dokumentima, nego su mu opisi i dijalozi iz izvještaja poslužili kao materijal za dramatizaciju.

Na taj način je roditeljima, a naročito majci koja je glavni lik, dao treću dimenziju, puni identitet, kompleksnost živog bića. Ovo hrabro i beskompromisno suočavanje s istinom koje bi se većina sramila, a srami je se i autor sam, velika je gesta očuvanja dostojanstva njegovih roditelja. Ali je istovremeno i važno literarno djelo čiji se značaj može izmjeriti nedostatkom sličnog djela bilo gdje u istočnoeuropskim zemljama, uključujući i Hrvatsku. Dok čitate, postaje vam jasno da i pisac i kultura trebaju dorasti tome...

Drugi slučaj “tajnog života” koji je izašao na vidjelo nakon gotovo pedeset godina je onaj filozofkinje i intelektualke bugarskog porijekla Julije Kristeve. Prošlog ožujka komitet koji istražuje veze građana s tajnim službama u Bugarskoj objavio je da je ona bila tajna suradnica službe ranih sedamdesetih, pod kodnim imenom Sabina. Komsomolka, vjerna Partiji kao i Forgáchevi roditelji, prema navodima u dosjeu, pristala je na “suradnju” već 1965., odnosno pred odlazak u Francusku.

Takvi su razgovori pred put u inozemstvo bili rutina, kao vjerojatno i njezin, čini se nevoljki, pristanak na suradnju. Kristeva se udala i ostala živjeti u Parizu, postala bliska francuskim komunistima, kretala se u intelektualnim krugovima što je službi bilo zanimljivo. Uskoro je njezinoj sestri violinistici zatrebala putovnica kako bi otišla studirati u Švicarsku, roditelji žele posjetiti Francusku i slično - a za sve to se brine služba. “Mi je pratimo i zadovoljni smo da se pokazala dobrom Bugarkom” - piše tako agent kome je ona na vezi.

No, uskoro služba postaje svjesna kako ona na tim ne baš čestim sastancima izvještava uglavnom o nevažnim detaljima i banalnostima. Na primjer, izvještava kako nekog kolegu boli trbuh (!), drugi živi u dvosobnom stanu, treći oskudijeva u novcu i slično. “Tipično za nju, ona nas iskorištava a da nam ne daje ništa zauzvrat” - tuži se agent. No, i o tome je napravljena zabilješka jer ma kako nevažna informacija bila, može poslužiti kasnije.

U svibnju 1973. sigurnosna služba skida Kristevu s liste agenata.

Nakon objavljivanja njenog dosjea Kristeva izjavljuje kako je to laž i groteska koja šteti njenoj reputaciji. Naravno da je par puta posjetila konzulat i izmijenila s njima par ljubaznih fraza, ali ništa više. Tzv. slučaj Sabine postaje u Bugarskoj tema javne debate o tome kako se odnositi s mračnom ostavštinom tajnih službi. Jedni je brane argumentima da je tajna služba mogla izmisliti cijelu priču, makar pomna novinarska istraživanja i razgovori s bivšim špijunima ne govore u prilog tome. Ili pak da je, ukoliko se stvarno sastajala s njima, davala beskorisne informacije.

Nije u tome bila jedina, godine 1993., na primjer, izašlo je na vidjelo da je istočnonjemačka spisateljica Christa Wolf pod kodnim imenom Margareta otkucavala za Stasi od 1959. do 1962. Uglavnom nevažne sitnice, kao i Kristeva.

Mnogi će se sjetiti da je 2008. i Milan Kundera prozvan kao doušnik u studentskim danima. Kundera je ovakvu optužbu s gnušanjem odbio. U njihovim je slučajevima zanimljiv posve drugačiji način suočavanja s prošlošću od Forgácha.

Koji je cilj ovakvih povremenih “otkrivanja” tajni iz života poznatih intelektualaca? Cilj je ocrniti ih kao osobe, uništiti povjerenje, pogotovo u one koji su bili kritični prema režimu. Ali ocrniti nije jedini cilj, jer dokazi su često nedostatni, sumnjivi - cilj je posijati sumnju, to je najčešće sasvim dovoljno. I opravdati sebe: ako postoji i najmanja sumnja da su Kristeva, Wolf ili Kundera uprljali ruke, onda to barem malo apsolvira i obične ljude, pa čak i doušnike. Ispada da su ovi velikani, baš kao i obični ljudi, bili oportunisti.

U totalitarnim režimima teško je opstati kao moralna osoba - Václav Havel zbog svojih je uvjerenja čamio u zatvoru - pa ako ima takvih, njihov život treba ocrniti makar i nakon 50 godina. Upravo kako se dogodilo Kristevoj koja je, bez obzira na njeno poricanje, ispala dio ustrašene mase nevoljnih suradnika režima, od čega je bježala cijelog života, dok je Papaijeva Andrása Forgácha kroz njegovo djelo zadobila pravi identitet i postala više od špijunke, stvarna osoba po imenu Bruria.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 22:57