Teško da se ovog ljeta u Hrvatskoj zbiva išta važnije od Ribafisheva plivanja

Domagoj Jakopović Ribafish ovog se ljeta nakanio poigrati malo Veljka Rogošića. U tri će etape, kaže, plivajući spojiti sve naseljene hrvatske otoke. Svoj poduhvat najavio je na sve raspoložive načine, u svim elektronskim medijima i na društvenim mrežama. Ljeto je vrijeme za takve kampanje: ljudi bace pamet na veselje, odaju se tromjesečnom ladanju, Zagreb se već s krajem školske godine potpuno isprazni i svi se - oni koji se tokom preostalih devet mjeseci uskukaše nad svojim siromaštvom, kao i oni koji priznaju da su dobrostojeći - zagnjure u neku kolektivnu nirvanu, život im se pretvori u reklamnu kampanju lokalnog teleoperatera…

Ribafish, međutim, ne pliva samo onako. On to čini u vedri spomen na svoga mrtvog sina. I tu već stvari postaju za naše prilike nepodnošljivo ozbiljne. A onda slijedi njegovo obrazloženje: “Želim spojiti puno ljudi, otoka, a najviše želim potaknuti ljubav između roditelja i djece, da njihovo druženje možda bude malo kvalitetnije.”

Dirnuo je u dva tabua, koji spadaju među najpostojanije zabrane ne samo u društvenoj, drugarskoj, obiteljskoj i široj javnoj komunikaciji, nego nikad i ničim nisu prekršene u hrvatskoj i balkanskoj naracijskoj kulturi i književnosti. Prvi tabu tiče se dječjeg samoubojstva. Drugi tabu tiče se roditeljske ljubavi.

O dječjim umiranjima i smrtima općenito se ne govori. Ljudi ne znaju kako bi jedni s drugima o tome razgovarali, a plaše se i toga da se ne zaraze tuđom strašnom sudbinom. Samoubojstvo djeteta nešto je o čemu ne žele misliti, a roditeljima kojima se takvo što dogodilo biva dopušteno da na apsolutno svaki način artikuliraju svoju bol, ali i da transferiraju vlastitu krivnju na nekog ili na nešto drugo. Krivnja je, naravno, simbolična i samonametnuta, tiče se potrebe za objašnjavanjem nečega što je, možda, i neobjašnjivo, tiče se boli. Osjećaj krivnje dolazi zajedno s boli. I onda se roditelji mrtve djece snalaze, prebacuju odgovornost na društvo, na omražene društvene skupine, na crnu magiju i na nečiste sile.

Uvijek je najteže svoju bol i svoju tjeskobu nositi sa sobom i kao dio sebe, pogotovo u društvima kojima je jedna polovina mozga i duše u mračnom i primitivnom patrijarhatu, ispunjena praznovjericama i atavističkom mržnjom, a druga im je polovina mozga temeljito psihijatrizirana i ispunjena škodljivim uvjerenjima da je bol u duši nešto što pod svaku cijenu valja otkloniti i da je tjeskoba nešto čega u čovjeku ni po koju cijenu ne smije biti. Mit o roditeljskoj ljubavi duboko je patrijarhalan, represivan i autoritaran. I, naravno, zasnovan je na laži, i to dvostrukoj: da se roditelj postaje samim činom razmnožavanja (koje se nešto ljubaznije naziva prokreacijom, rađanjem…) i da se uz roditeljstvo podrazumijeva i roditeljska ljubav.

Majkama i očevima nametnuto je uvjerenje da nužno i po nekoj višoj čaroliji vole svoju djecu, kao što je djeci nametnuto da su voljeni od roditelja, čak i kada to ne osjećaju. Istina je, međutim, mimo svih patrijarhalnih zapovjedi i aksioma: roditeljska ljubav, bilo majčinska, bilo očinska, niti je bezuvjetna, niti nam je zagarantirana rođenjem, čak je mnogo vjerojatnije da ćeš ostati nevoljen, nego da ćeš biti voljen. Svaka se ljubav, uključujući onu roditeljsku, malo-pomalo uči. I svaka se ljubav može izgubiti. Onoliko koliko je rastava braka, jer se uspostavilo da je par fatalno nepomirljivih karaktera i ćudi, toliko je, već u ranom djetinjstvu, i djece koju njihovi roditelji, oni u sretnom braku ili oni razvedeni, nikad nisu zavoljeli.

Ali to je, eto, tabu, o tome se, eto, ne govori. Ribafish pliva, e ne bi li ljude naveo da se uče ljubavi prema djeci koju su već rodili. Time on dira u opasan društveni tabu, u ono o čemu se ne priča.

Ljudska psihologija preozbiljna je stvar da bi se njome bavili samo psiholozi. Psihologija je u našem odnosu prema samima sebi, a onda i u našem odnosu prema drugim ljudima. Prema djeci, našoj ili tuđoj. Pitanje dječjeg samoubojstva nipošto se ne smije ticati samo stručnjaka, psihologa i psihijatara. O njemu bi, o tom strašnom i pomalo hipnotizirajućem pitanju, najprije trebalo misliti iz vlastitog iskustva. Posljednji put sam, i to vrlo ozbiljno, da ne kažem opsesivno, razmišljao o samoubojstvu kad sam imao deset ili jedanaest godina. Prije toga sam o tome mislio praktično otkad sam znao za sebe ili otkad sam se opismenio.

Privlačile su me samoubojice, opsjedali su me načini samoubojstva. Kao i načini izvršenja smrtne kazne, uostalom. Nije mi na um padalo da nekoga ubijem, osim samoga sebe. A nisam bio ni depresivan, ni autodestruktivan, ni beznadan, niti je igra sa samoubojstvom bila povezana s lošim raspoloženjima. Upravo suprotno. Iz toga sam, dobro to pamtim, izlazio dugo, a izašao sam onog trenutka kada sam već znao da se nikada neću ubiti, jer sam situaciju igre sasvim odvojio od situacije života. Kada se to dogodilo, bio sam, u mentalnom i emocionalnom smislu, zapravo odrastao čovjek. Je li se moglo dogoditi da se stvarno ubijem? Vjerojatno jest. I što bi se onda dogodilo?

Po svijetu koji bih ostavio za sobom rasula bi se golema i strašna krivnja, čije podrijetlo ne bi, međutim, bilo u nečemu stvarnom i konkretnom, jer nitko s tim mojim ubijanjem zaista nije imao ništa, nego bi rodno mjesto te velike i bezmjerne krivnje bilo u tabuu i u predrasudi iz koje je tabu nastao.

Domagoj Jakopović Ribafish radi jako dobru stvar, kojom istovremeno pomaže sebi i svijetu. A najviše će pomoći onima koji te pomoći vjerojatno ni neće biti svjesni: očevima i majkama koji će na čas razmisliti o onome o čemu inače ne bi mislili. Prvo: da roditeljska ljubav nije nešto što se podrazumijeva, nego je nešto do čega treba odrasti i što treba osvijestiti, kao i ljubav prema drugom muškarcu ili drugoj ženi. I drugo: unutrašnji dječji svijet je, između ostalog, za odrasle kriterije strašno opasan, ali toj se opasnosti nemoguće drukčije suprotstaviti osim ljubavlju i razumijevanjem, do kojeg se, opet, najprije dolazi prisjećanjem. Smrtonosno je zaboravljati okolnosti vlastitih djetinjstava, sve ono što smo bili, što smo mislili i na što smo bili spremni.

Djeca su isto što i drugi ljudi, samo što se pravila dječjeg svijeta razlikuju od pravila odraslog svijeta. Odrasli svijet je obilježen zajedništvom, koje nam namru kultura i društvo. Dječji svijet radikalno je individualiziran, ali posve različit od odraslog. Roditelji bi trebali po zraku, nad provalijom loviti svoju djecu, ali bi zajednica trebala razvijati zajedničku svijest o tome da tate i mame nisu odgovorni, nisu krivi ako ih nad provalijom ne ulove i ne spase. Ograničene su mogućnosti koje jedan čovjek ima u odnosu na drugog čovjeka, pa tako i mogućnosti koje roditelj ima u odnosu na svoje dijete. Ono je istovremeno blizu, kao tvoja kost i meso, i daleko kao najudaljeniji i najnepoznatiji čovjek na kugli zemaljskoj.

Ribafish se, s nakanom da pliva od otoka do otoka, na vrlo ozbiljan način pozabavio time. I krenuo da raskiva dvije smrtno opasne predrasude, dva strašna tabua, onaj o bezuvjetnoj ljubavi i onaj o samoubojstvu djeteta. Baš je dobro i plemenito to što on radi. I važno je! Teško da se u Hrvatskoj ovih dana zbiva išta važnije od tog njegovog plivanja. Korisno bi bilo da ljudi to shvate, pa da onda malo o svemu ovom misle.