Porez na najveće plaće 60 posto - predložila je jučer Željka Antunović govoreći o programu ekonomskih reformi Jadranke Kosor. Prosipanje stanovite količine demagogije vjerojatno je u funkciji njene kampanje za nasljednicu Milana Bandića na mjestu šefa zagrebačkog SDP-a, ali intervencija dolazi i na valu sve učestalijih kritika da je premijerkin program zanemario načelo socijalne pravednosti. Na važnosti tog aspekta inzistira i šef države. Ivo Josipović traži da se teret krize i teret njezina saniranja pravedno rasporede: u troškovima reformi najviše bi morali participirati oni koji najviše imaju. Cijena ekonomskog kolapsa države -to je evidentno- nije socijalno izbalansirana. Teret ekonomske krize nije ni ravnomjerno ni pravično distribuiran. Najviše su stradali oni koji su izgubili posao. Neke grupacije još su kao nedirnute. Iz objavljenog premijerkina programa nije jasno tko će reforme najviše platiti.
Nacija se već danima bavi preračunavanjima dobitaka i gubitaka. Za pouzdanu analizu nedostaju važni parametri. Čini se da precizne odluke još nema. Ali opći je dojam da na neki sitni plus mogu računati najlošije plaćeni, a da će najviše profitirati oni s najvećim primanjima. Zadovoljenje načela socijalne pravednosti može se pokazati presudnim za sudbinu predloženog reformskog preslagivanja države. O tome ovisi njegova prihvaćenost u javnosti. Istraživanja pokazuju da je gotovo 80 posto građana svjesno da Hrvatskoj trebaju radikalne promjene, dvije trećine spremni su i na vlastitu žrtvu. Ali, kako primjećuje i premijerka, nitko ne želi biti prvi. To je prirodno. Hrvati se masovno osjećaju strašno prevarenima, pa nikome više ništa ne vjeruju. Izvarani su kroz privatizaciju. U tranziciji jedni su sve dobili, drugi sve izgubili.
Tko je jamio, jamio je - to se geslo potvrdilo i u drugom valu isisavanja nacionalnog bogatstva u korist uskih skupina, onom koji je Hrvatskom protutnjao za Sanaderove vlasti. Proteklih 20 godina hrvatska se država profilirala kao duboko nepravedna. S takvim iskustvom građani svaki poziv vlasti na žrtvu doživljavaju kao poziv na solidariziranje s onima koji su Hrvatsku pokrali i doveli dotle da je danas treba spašavati. Da je hrvatsko društvo gladno socijalne pravde - to je premijerka Kosor posve zanemarila kad je odlučila da reformu počne provoditi ukidajući pravo invalidima na besplatnu cestarinu. Udarajući prvo na najbespomoćnije umjesto na materijalno najmoćnije, poslala je krivu poruku. Slično je i s reagiranjima na zahtjeve da se uvedu porezi koji bi tangirali bolje stojeće skupine. Ideje o porezu na dividendu ili imovinu odbijaju se neuvjerljivim argumentima. Kao da ne postoje u većini zemalja koje bi Hrvatskoj trebale biti uzor. Ekonomske reforme mogu uspjeti samo budu li vodile računa i o socijalnim balansima i prihvaćenosti. Zato je pogrešno što su premijerkin program radili samo ekonomisti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....