PREŠUĆENA POVIJEST

TKO JE, ZAPRAVO, BIO RICCARDO GIGANTE Mussolinijev gradonačelnik Rijeke kojeg je Ozna pogubila 1945. i čiji su ostaci ovih dana nađeni blizu Kastva

Izdanak stare fijumanske loze koja je izumila najpopularniji gradski suvenir - morčiće
Riccardo Gigante (u krugu)

“Vi ste za mene Richard III.” - ako ćemo vjerovati Viktoru Caru Eminu, upravo tako je glasoviti talijanski pisac, pustolov, estet, erotoman i koliko kratkotrajni, toliko i spektakularni zapovjednik anarho-fašističke Rijeke, Gabriele D’Annunzio, komplimentirao tadašnjem fijumanskom gradonačelniku Riccardu Giganteu. Bilo je to nedugo po uzurpaciji riječke vlasti - doduše, u D’Annunzijevoj se njegovoj retorici radilo o “svetom ulasku” (Santa entrada, 11. rujna 1919) - i vjerojatno pritom nije toliko aludirao na tragičnog šekspirijanskog junaka, koliko valjda na još dvojicu načelnikovih imenjaka, koji su nekako u isto vrijeme kvarnerskom puku nudili državno-pravne koncepte bitno različite od iredentističkog: na autonomaškog lidera Riccarda Zanellu i eshaesovskog guvernera Rikarda Lenca.

Samim time, međutim, sirotog trećeg Riccarda (1881-1945) neće zaobići tragična sudbina, koja ovih dana puni stupce hrvatskih i talijanskih medija, otkako su nedaleko Kastava u neobilježenom grobu otkriveni njegovi posmrtni ostaci. Da je Gigante, koji se u većini tekstova apostrofira isključivo kao “Mussolinijev gradonačelnik Rijeke”, premda je, eto, tu funkciju obnašao i u vrijeme opće nedoumice oko riječke političke budućnosti nakon Prvog svjetskog rata, koja je, kao što znamo, kulminirala onime što je Car Emin nazvao danuncijadom, u svom političkom credu njegovao pojmove fascio i iredenta, nije neka osobita novost, to naposljetku i znači fraza “Mussolinijev gradonačelnik”.

Gabriele D'Annunzio (sa štapom)

Osobita novost nije ni da ga je Ozna na sam dan oslobođenja Rijeke (3. svibnja) uhitila, odvela, ustrijelila (po drugoj verziji usmrtila nekakvom kukom) i zajedno s drugim odličnicima fijumanske talijanske političke scene bacila u jednu od mnogobrojnih za takve krvave obračune predviđenih fojbi (jama), iako samom činu egzekucije nije prethodila nikakva valjana presuda. Našoj javnosti manje će, pak, poznat biti podatak da su se u povijesni lik Riccarda Gigantea (uz novinara Nicolu Marzucca, financijsko-policijskog maršala Vita Buttija i karabinjerskog vicebrigadira Alberta Dianu vjerojatno najprominentnija žrtva Ozne tog dana) slili i jedan znameniti konzervator i muzealac, jedan publicist, pjesnik i dramatičar, jedan austrougarski disident i osuđenik na smrt zbog montirane bombaške afere, jedan povjesničar Rijeke, te ponajprije vrijedan bilježnik lokalnih narodnih običaja, a na koncu konca i izdanak stare fijumanske loze, koja je i prije njegova rođenja na sebe skrenula dosta međunarodne pozornosti izradom vjerojatno najautentičnijeg riječkog suvenira svih vremena - morčića.

Studirao u Grazu i Trstu

Tradicionalne crnačke glave s bijelim turbanom u jednoj, odnosno, krunom i perjem u drugoj inačici, izrađivao je, dakle, riječki zlatar Agostino Gigante, iz čijeg će braka s Francescom, rođenom Canarich, proizići braća Riccardo i Silvino (povjesničar, prevoditelj i gimnazijski profesor). Riccardo, koji će se u svojim radovima za političkih zatišja pozabaviti i tematikom naše verzije mletačkog moretta, školovat će se u Rijeci, studirati na Trgovačkim akademijama u Grazu i Trstu, te se po povratku u rodni grad, uz posao u očevoj zlatarnici, posvetiti novinarstvu. Blizak iredentističkim krugovima i istoj takvoj periodici, zablistat će ponajvećma satiričnim komentarima na račun austrougarske politike, što će ih, sricane često i u stihu, potpisivati pseudonimima Filipeto, Iconoclasta i Calagrilo.

Zbog političkog angažmana neće izostati ni česti sukobi s ugarskim vlastima i pravosuđem, što će kulminirati provokativnom brošurom “Bomba”, u kojoj će razotkriti da iza iredentistima pripisanog bombaškog napada na riječku Guvernerovu palaču ne stoji nitko drugi doli riječki guverner István (Stefano) Wickenburg de Capello i njegova policija. Iako se dokazno ročište protiv Gigantea po tom pitanju zbog izbijanja Svjetskog rata neće održati, ugarski će ga sud 1915. svejedno kao veleizdajnika u odsutnosti osuditi na smrt, jer tu će se, iako zbog artritisa proglašen vojno nesposobnim, kao dobar poznavatelj austrougarskih jezika i vojne organizacije, već dobrano angažirati u neprijateljskoj, talijanskoj vojsci, a k tome autorizirati i svoju spornu brošuru.

Za daljnju karijeru sad već odlikovanog narednika talijanske vojske, koji se u međuvremenu plodonosno zanimao i za arheologiju, likovnu umjetnost i mnoštvo drugih mirnodopskih tema, bitna je situacija u kojoj se Rijeka našla po završetku Prvog svjetskog rata, jer nekadašnja glavna ugarska luka ni slijedom mirovnih vijećanja, ni zakulisnim igrama tzv. Londonskih ugovora u prvoj rundi nije pripala nikome, a niti ju je koja od zainteresiranih država zaista i svojatala, premda je u Zagrebu novostvorena SHS, ma koliko kratkog daha bila, po odlasku posljednjeg ugarskog u riječku Palaču poslala svog guvernera. Kako sad u isti mah djeluju i Hrvatsko narodno i Talijansko nacionalno vijeće, od kojih se oba doživljavaju vlašću, talijansko-hrvatski sukobi više su nego logička posljedica konfuzne svakodnevice, od koje Rijeka uglavnom samo stradava, u čemu joj neku bitnu pomoć ne pruža ni novouvedena međusaveznička uprava.

Beznadno zapetljan gordijski čvor riječke sudbine na koncu, kao što je poznato, privremeno presijeca D’Annunzio, koji je, nošen pjesničkim erosom, erotsko-političkim žarom (“grad žrtve paljenice” commandante će ne jedanput opisivati kao ženu koja mu se, eto, podala) i nacionalističkim resantimanom, sa svojim arditima Rijeku prvo “anektirati”, a potom, razgnjevljen ponašanjem vlade u Rimu, koja ni u čemu nije dijelila njegovo aneksijsko oduševljenje, pretvoriti u neovisnu staleško-mističnu državu, kojoj će se među ratnim ciljevima naći i pripojenje Italije.

Javna kupališta i bolnica

Nekako u isto vrijeme kad će Miroslav Krleža s Hreljina grmjeti kako bi “dvije naše babe metlama pomele tog D’Annunzija s našeg kvarnerskog ogledala”, Talijansko nacionalno vijeće izabrat će pjesnikova druga i suborca Gigantea za gradonačelnika fijumanskog rasula. U svom inauguralnom govoru Gigante će, istina, obećati niz javnih investicija i interventnih mjera, među inima gradnju stanova za siromašne, ukidanje savezničke blokade, borbu protiv šverca i korupcije, izgradnju nove bolnice, otvaranje prijeko potrebnih javnih kupališta, novu hidroelektranu, akvadukt, knjižnice, kazališta i večernje škole, no ništa od toga se, kao što je poznato, nije baš obistinilo, nekmoli da bi se Rijeci vratio bar privid žuđene i neprestance obećavane stabilnosti.

Iako je Gigantea, koji je još 1908. prvi put vodio riječke Talijane na Danteov grob u Raveni, zbog čega se također našao na nišanu zakona, iskustvo već moglo naučiti da je dobrim namjerama uglavnom popločan samo put do pakla, nešto više političkog uspjeha polučit će u danima tzv. Krvavog Božića 1920., kada je talijanska vlada odlučila D’Annunzija oružjem ponukati da napusti grad, to više što su kraljevine Italija i Jugoslavija Rapalskim ugovorom Rijeci ionako namijenili drugu sudbinu. Kao jedan od pregovarača s talijanskim vojnim zapovjedništvom u Opatiji Gigante je, iako se nikada nije distancirao od D’Annunzijeve politike, doprinio prekidu neprijateljstava, koja su u pet ratnih dana ipak odnijeli pedesetak ljudskih života.

U novoj Slobodnoj državi Rijeci prvu izbornu pobjedu odnijeli su autonomaši, koji će se pod predsjedavanjem prvog demokratski izabranog riječkog predsjednika Riccarda Zanelle nekoliko mjeseci održati na vlasti, dok je fašistička struja oružanim pučem neće otjerati u kraljevički egzil. Ricardo Gigante, čiju je prisutnost u Rijeci službena Italija kao i u slučaju D’Annunzija nije baš smatrala bezopasnom, pozvan je u vojnu službu, a potom poslan u vojno-političku misiju u Rumunjsku, gdje je trebao istraživati sudbine nekadašnjih talijanskih zarobljenika koji su nestali, te identificirati preminule. U Rumunjskoj Gigante ujedno upoznaje i svoju kasniju suprugu, od njega dvadeset godina mlađu Židovku Edith Ternyei, koja će mu roditi sina Alvisea.

U Rijeci u međuvremenu pušu posve drukčiji politički vjetrovi, bitno naklonjeniji Giganteovim nazorima i razmišljanjima, negoli protjeranim autonomašima. K tome, Jugoslavija i Italija ponovno kroje sudbinu dvadeset i osam četvornih kilometara koji se još uvijek zovu Stato libero di Fiume, no, slovo na papiru sve je mrtvije, te se taj očito neuspio projekt na kraju duž Rječine dijeli na talijansku Rijeku i jugoslavenski Sušak.

D’Annunzio, Gabriele ital. Dichter Pescara 12.3.1863 – Cargnacco bei Gardone 1.3.1938.

D’Annunzio (rechts) im Gespräch mit Benito Mussolini während einer Schiffsfahrt auf dem Gardasee.

Foto, 1925., Image: 147320621, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, AKG
Profimedia, AKG
Mussolini i D’Annunzio

U Rijeci još od 1920. djeluje ogranak Fašističke stranke, kojoj je Gigante neko vrijeme uređivao glasilo “La nuova riscossa”. Sad već i sam član stranke, vraća se u Rijeku s njezinim pripajanjem Kraljevini Italiji, nastavlja s publicističkim radom i povijesnim studijama, a kao počasni konzervator vodi i Gradski muzej (Museo civico), u kojem će utemeljiti i zbirku kamenih spomenika. Uz to, aktivan je na restauriranju zgrada, a u to vrijeme nastaje i velik broj stručnih članaka vezanih uz povijest grada. Knjiga “Riječki običaji” (Folklore fiumno) bit će mu objavljena posthumno 1980. u Padovi.

Naposljetku, 1930. ponovno sjeda u gradonačelničku fotelju, a četiri godine poslije zbog patriotskih zasluga imenovan je senatorom. S kapitulacijom Italije u rujnu 1943. i osnivanjem marionetske Mussolinijeve Talijanske socijalne republike nakratko ponovno postaje prefektom Rijeke, ali se ona tada već nalazila čvrsto u rukama Hitlerove Njemačke i njezine vojne uprave (Operativna zona Jadransko primorje).

“Na zahtjev mjesne njemačke vojne vlasti javljam da sam počevši s 21. rujnom preuzeo rukovođenje ovom pokrajinskom upravom u svojstvu Izvanrednog komesara u zamjenu pokrajinskog poglavara Pietra Cairottija, kojeg su iste njemačke vlasti udaljile s dužnosti”, javio je Gigante početkom listopada 1943. Mussolinijevu ministarstvu unutarnjih poslova na jezero Garda. Otprilike mjesec dana kasnije iste njemačke vlasti smijenit će i njega i na njegovo mjesto imenovati odvjetnika Alessandra Spalatina, koji je, kako se može pročitati u nekim biografijama, “bio više po volji hrvatskim ustaškim saveznicima”.

3. svibnja 1945. životni put Riccarda Gigantea, iredentista, danuncijevca, svadljivog polemičara, ali i autora zadivljujućeg senzibiliteta za povijest svoga grada, naprasno završava. Prema jednom službenom izvješću jugoslavenskog Ministarstva vanjskih poslova poginuo je u borbama za Rijeku s 2. na 3. svibnja, dok su neki svjedoci, opet, tvrdili da su ga još 4. vidjeli živa - u Kastavu. Da bi joj suprug još mogao biti na životu vjerovala je bar neko vrijeme i Edith Gigante, te se, nakon dugotrajne bezuspješne potrage, 7. studenog pismom na talijanskom jeziku obratila Josipu Brozu Titu:

“Maršale, budite milostivi”

“3. svibnja 1945., pri ulasku oslobodilačkih odreda, mog supruga, senatora Ricarda Gigantea, uhitila je nekolicina narodnih milicajaca i otad više nisam čula za njega. (…) Informirala sam se kod Ozne, tamo mi je rečeno da protiv njega nije podignuta nikakva specifična optužba, te da se njegovo uhićenje svodi na neizbježnu konfuziju prvih trenutaka. Stoga se usuđujem da se vama, čiji je osjećaj za pravednost poznat, uputim molbu da činom milosti jednoj nesretnoj obitelji vratite glavu, koja je nestala prije više od pola godine (…) Moj suprug, protiv kojeg, ponavljam, nikad nije podignuta specifična optužnica, iskrena je i poštena osoba, koja nikada nije iskoristila svoj položaj i svaki put kad bi mu se pružila prilika pomagao je onima koji su mu se obraćali, bez obzira na nacionalnost i političko uvjerenje. Maršale, molim vas sklopljenih ruku da budete milostivi prema jednom bolesnom, starom čovjeku (…) koji nikada nikome nije učinio ništa na štetu, a preostalo mu je samo još nekoliko godina života.” U jednom izvješću jugoslavenske vojne uprave za Julijsku Veneciju, Istru, Rijeku i Slovensko primorje od 11. prosinca 1945. kaže se, pak, da je Riccardo Gigante “preminuo prirodnom smrću prilikom transporta iz Rijeke, nekoliko dana nakon uhićenja”.

Dakako, Gigante, što su ga nove vlasti izravno povezivale s fašističkom riječkom upravom, nije bio jedina žrtva te krajnje eufemistički nazvane “konfuzije prvih trenutaka”. Procjenjuje se da je nakon ulaska Narodno-oslobodilačke vojske u Rijeku bez suđenja likvidirano 200 do 300 osoba, među njima i vodeće ličnosti autonomaškog pokreta, koji je, iako se i dalje zalagao za slobodnu državu - ovaj put tzv. Liburnijsku konfederaciju, koja se trebala sastojati od talijanskih, hrvatskih i slovenskih kantona - znao surađivati s partizanima u borbi protiv zajedničkog fašističko-nacističkog neprijatelja.

Od autonomaša u Rijeci su život izgubili čelnik autonomista Mario Blassich, nekadašnji član ustavotvorne skupštine SDR-a Giuseppe Sincich, borci za riječku samostalnost Nevio Skull i Giovanni Rubinich te mnogi drugi. Sve ostalo je povijest, što konfuzna, što službena, što prešućena.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 12:33