Trpeći više od pola života vlast naših neradnika i lopova, jasno mi je da tuđinci koji su drmali Hrvatskom nisu lošiji od domaćih vladara. Dapače!

Okrutni strani osvajači, kažu povijesne knjige. Pohlepni imperijalisti, mrski zavojevači, nema lijepe riječi kojom se može opisati netko tko je pokorio tuđu zemlju. Narod je stenjao pod okupatorskom čizmom, pišu đaci u zadaćnicama, a ako su ambiciozniji, beskrupulozni štreberi koji gaze preko leševa, umjesto okupatorske čizme napisat će tuđinski jaram, premda nemaju ni približnu predstavu šta je to, ni kako izgleda ni čemu služi jaram.

I zaista, bezbroj je primjera da je lokalno stanovništvo krvavo stradalo pod nekim vladarom koji je s vojskom došao izdaleka. Eto, recimo, Kongo. Obožavam otrovnu ironiju s kojom je Randy Newman u jednoj pjesmi opisao tragediju nekadašnje afričke kolonije:

Belgijski kralj Leopold, tako je.

Svi misle kako je on bio velik.

Da, posjedovao je Kongo.

I usput ga rastrgao.

Uzeo im je dijamante.

Uzeo je srebro.

Uzeo je zlato.

Znate što im je ostavio?

Malariju.

Stoljeće i po od vladavine Leopolda Drugog ne možete suspregnuti odvratnost od toga čudovišta čiji su plaćenici ubijali i sjekli šake domorocima ako nisu sakupili dovoljno kaučuka. Svako je civilizirano biće pozdravilo trenutak kad su se ti nesretnici napokon domogli slobode, bili svoji na svome, što se kaže, s kongoanskom puškom na kongoanskom ramenu i kongoanskom lisnicom u kongoanskom džepu.

No, domaća, kongoanska puška naposljetku ih je smaknula možda i u većem broju nego belgijska. Kad je na vlast došao borac za neovisnost Mobutu Sese Seko sa svojom prepoznatljivom kapicom od leopardovog krzna, milijuni njegovih neprijatelja ostali su ležati uokolo po savani na gozbu strvinarima. Pa ni kongoanska lisnica nije se dulje zadržala u džepovima lokalnog pučanstva. Konzervativnije procjene tvrde da je u tridesetak godina vladavine Mobutu svome voljenom narodu ukrao između četiri i pet milijardi dolara. Po odvažnijim procjenama gepio je petnaest.

Jednako tako, britanska je kolonijalna vlast u Ugandi, kao što i vrapci znaju, činila strašne stvari, ali među potlačenima je živjela slobodarska, državotvorna misao. Kao majušni žižak osvjetljavala im je duge mračne vjekove okupacije. I napokon, smilovao se jednom veliki Alah i njima. Oj, ugandska mati, nemoj tugovati, u predsjedničku palaču u Kampali uselio se njihove gore list, punim naslovom: Njegova preuzvišenost, doživotni predsjednik, feldmaršal, hadžija i doktor Idi Amin Dada, odlikovan Viktorijinim i Vojnim križem i Redom za osobite zasluge, gospodar svih zvijeri i riba u moru, pobjednik nad Britanskim Carstvom u Africi općenito, a u Ugandi napose.

Između mnoštva užasa koje je taj skromni i jednostavni vladar napravio od siječnja 1971. do travnja 1979. osobito se ističe da je držao u frižideru glave svojih neprijatelja jer je vjerovao u drevnu plemensku predaju kako će dobiti njihovu snagu bude li jeo njihovo meso.

Ili, uzmite na primjer, Turkmenistan. Nema tko nije izrabljivao ponosne i vrijedne Turkmene. Više od tisuću godina oni su pod Hunima, Arapima, Seldžucima i Irancima sanjali svoju državu, a naročito im je mučno bilo od kraja devetnaestog do potkraj dvadesetog stoljeća, kad je silni novac od njihove, kaspijske nafte i plina odlazio u daleku Moskvu. A onda su se napokon odvojili od Sovjetskog Saveza, upravo nekako kad i mi od Jugoslavije. Zadnji tajnik Komunističke partije Sovjetske Socijalističke Republike Turkmenije postao je prvi predsjednik Turkmenistana i samoproglašeni Otac svih Turkmena, Saparmurat Atajevič Nijazov.

Između mnogih osobitosti njegove šesnaestogodišnje despotske vladavine ističe se da je po cijeloj zemlji podizao svoje goleme zlatne spomenike, a mjesece u godini, umjesto predvidljivih januar, februar i tako dalje, nazvao po zgodama iz vlastite biografije. Međunarodne organizacije za ljudska prava procijenile su da je prije iznenadne smrti u šezdeset šestoj stigao ukrasti i sakriti oko tri milijarde dolara.

Dosad ste, vjerujem, već shvatili što smjeram s ovim nabrajanjem. Povijesne knjige bez iznimke, sve do jedne, govore o okrutnim stranim okupatorima, ali živeći, evo, već dvadeset osmu godinu u nečemu što se gordo naziva samostalna i slobodna hrvatska država nekako sam počeo sumnjati da je sve tako jednostavno i jednoznačno. Za početak, prestao sam vjerovati i u pravo nekog pojedinca ili naroda da neku zemlju smatra svojom. Zatim, ako se već taj pojedinac i narod usude nazivati izvornim stanovnicima nekog prostora, jer ga stoljećima većinski naseljavaju, otkud im ideja da će oni najbolje vladati njime, da će upravo pod njima zemlja i ljudi doseći ekonomsko blagostanje, političku stabilnost, vladavinu prava, jednakost i čovječnost kakvu pod nekakvim Arpadovićima, Anžuvincima, Austrijancima, Turcima ili Mlecima nikad ne bi dosegli.

Trpeći više od pola svog života vlast hrvatskih neradnika i lopova, gledajući kako je imovina nekih zemljaka tajanstveno rasla do milijunskih iznosa u tvrdoj valuti, a i gledajući kako su se stvari navlas jednako razvijale u nekadašnjim afričkim kolonijama i bivšim postsovjetskim republikama, sve mi je bistrije kako smo jednom naivno vjerovali u laž, u smiješni nacionalistički mit kako su potlačeni moralniji od tlačitelja. Ne postoji tako nešto kao što su pohlepni imperijalisti, mrski zavojevači, okupatorske čizme i tuđinski jarmi, ili barem tuđinci nisu nužno gori od domaćih gadova.

Dapače, u mnogo slučajeva nedvojbeno su bili bolji. Svi hrvatski gradonačelnici Splita unatrag dvadeset osam godina, da ih zajedno staviš, u mudrosti, ljubavi i brizi za grad ne mogu se mjeriti s mudrošću, ljubavlju i brigom Talijana i autonomaša Antonija Bajamontija. Kad podvučete crtu, niti nam tuđi odmažu, niti nam naši pomažu. Ako niste lišeni talenta za strane jezike, potpuno je svejedno tko je na vlasti.