Tusk, čovjek koji Europi želi vratiti moć i autoritet

Politika je opet stigla u Europu, vratila se povijest i takvo doba zahtijeva vodstvo i političko jedinstvo - tim se riječima novi šef Europskog vijeća, tijela koje objedinjava šefove država i vlada 28 zemalja članica EU, Donald Tusk obratio javnosti nakon što je u ponedjeljak preuzeo svoj položaj.

Tako je bivši poljski premijer, najdugovječniji od rušenja komunizma - na čelu poljske vlade bio je punih sedam godina, a naslijedila ga je Eva Kopacz - postao prvi Europljanin s Istoka na tako visokom položaju: prije njega je također bivši poljski premijer Jerzy Buzek bio predsjednik Europskog parlamenta, ali, budimo realni, iako je Parlamentu porasla moć, glavne se odluke ipak donose u Komisiji i Vijeću. A upravo u ovoj potonjoj instituciji glavnu će riječ sljedeće najmanje dvije i pol godne voditi Tusk: njegov će posao biti da priprema sastanke šefova država i vlada, da koordinira, traži kompromise i prihvatljive zajedničke stavove. Ukratko, da upravlja. To mu neće niti biti toliko teško kad se zna da je s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel u jako dobrim odnosima, uistinu prijateljskima, da su veze Varšave i Londona povijesno dobre, a kako se u svom prvom govoru trudio pokazati i poznavanje francuskog jezika, može se predvidjeti da bi mogao dodatno ojačati osovinu Pariz-Berlin-Varšava. I tako stvoriti čvrstu jezgru donošenja odluka, koja bi mogla pomoći nemuštoj i prečesto zbunjenoj EU.

Tuskovim preuzimanjem položaja konačno je zaključen dugotrajni proces formiranja novog vodstva EU, koji je počeo još izborima za Europski parlament, a završio tek sada. U svijetu, pak, bukte krize, od ukrajinske na granici EU preko džihadističkih hordi pa do ekonomskih problema u kojima Stari kontinent i dalje grca, stoga nije čudno što je Washington još ljetos upozorio da će se EU naći u određenom vakuumu upravljanja - no, ključno je pitanje i dalje ima li EU uopće funkcionalno upravljanje i jedinstven glas kad je riječ o krizama. Upravo se stoga sada puno očekuje od novog europskog vodstva.

Na čelu su dva iskusna političara izrazitih osobnosti: bivši luksemburški premijer Jean-Claude Juncker, iako ugleda ozbiljno nagriženog posljednjim skandalom o poreznim oazama koje je njegova domovina nudila velikim korporacijama, te Tusk. A on je u svoj posao krenuo vrlo odlučno, jasno definirajući četiri područja ključna da bi uspio. Prvo je očuvanje temeljnih europskih vrijednosti, solidarnosti, slobode, jedinstva protiv prijetnji, izvana i iznutra. Zatim slijedi - očito je i raspored važan - odlučnost da se kraju privede ekonomska kriza: iako Poljak, Tusk snažno zagovara euro. Treći je cilj jačanje EU na međunarodnoj sceni, uz pružanje pomoći onima koji dijele temeljne europske vrijednosti. Konačno, tu je pitanje očuvanja kralješnice zajednice demokracija, dobrih i dubokih odnosa EU i SAD-a.

Kad se usporedi Junckerov i Tuskov govor, razvidno je da će šef Komisije većinu svog vremena posvetiti ekonomskim pitanjima, dok će šef Europskog vijeća nastojati graditi novu sliku EU na svjetskoj sceni. I ne treba sumnjati da će biti žustriji i otvoreniji od svog prethodnika Hermana Van Rompuya koji je ipak većinu energije potrošio na spas eurozone. A i po svom je habitusu bitno povučeniji, prije diplomat iz drugog plana (haiku pjesnik) nego lider.

Tusk bi, pak, mogao ući u cipele pravog “predsjednika” EU, što je razvoj događaja koji se zasigurno neće sviđati Moskvi - kao prvo, riječ je o Poljaku, a poznato je kakvo mišljenje ima o njima Rusija (nećemo, valjda, raspravljati s Poljacima, o Poljskoj se dogovaramo s Berlinom i Washingtonom). Zatim, Tusk je od početka krize u Ukrajini bio izuzetno snažan kritičar ruske politike, a ovih je dana zapamćeno i da je rekao kako je Europa “blizu trenutka u kojem Rusija više nije naš strateški partner. Rusija je naš strateški problem”. Takvo što ozbiljno iritira uši Vladimira Putina i čini ga poprilično nervoznim, razumljivo, jer će takav Tusk biti zagovornik ne samo održavanja, nego i jačanja sankcija. A one, vidi se iz dana u dan, sve ozbiljnije udaraju rusku ekonomiju. Nervozni Putin i njegovi oligarsi te ekonomski problemi mogli bi Kremlj potaknuti i na iracionalne poteze - upravo zato Tusk upozorava na jedinstvo i brigu za granice. Kad se doda da je na čelu NATO-a norveški političar Jens Stoltenberg, dakle prvi put iz zemlje koja graniči s Rusijom, koji također ne ide za diplomatskim izričajem kad je u pitanju Putinova politika, jasno je da se Moskva suočava s vrlo ozbiljnim rivalom na Zapadu koji ne kani biti popustljiv.

No, Tuska, osim Rusije, čeka i niz drugih izazova, prije svega Velika Britanija i njezina prijetnja izlaskom iz EU, pa ekonomski problemi Italije i Francuske, očekivanja zemalja Istoka da bude zagovornik njihovih interesa (posebno Višegradske skupine) i pregovori o slobodnoj trgovini sa SAD-om. Konačno, mora se i sam opravdati kao dobar izbor europskih pučana. Dakle, težak posao, ali nadajmo se da će zadržati vjetar u jedrima, da će uspjeti djelovati kao lider Unije i možda je približiti tome da se konačno zna telefonski broj koji treba nazvati da se čuje mišljenje Europe. Možda to bude Tuskov broj.