U GODINU DANA 80 POSTO VIŠE TUŽBI ZA NESAVJESNO LIJEČENJE Smjernice za utvrđivanje odgovornosti doktora nastale su analizom mučnog slučaja iz Osijeka

Broj kaznenih postupaka protiv liječnika i drugog medicinskog osoblja u velikom je porastu. Prema podacima Državnog odvjetništva za 2016. godinu (za 2017. još nije objavljeno izvješće), broj odraslih osoba koje su bile prijavljene za kaznena djela protiv zdravlja ljudi porastao je za gotovo 80 posto u odnosu na godinu ranije (169 osoba je prijavljeno).

Od toga je 145 osoba prijavljeno za kaznena djela nesavjesnog liječenja. Objašnjavajući ovakav velik porast prijava, u Državnom odvjetništvu su naveli kako je on jednim dijelom rezultat dobre prakse Ministarstva zdravstva koje je počelo Državno odvjetništvo obavještavati o uočenim propustima pri liječenju koji su rezultirali pogoršanjem zdravlja pacijenata ili njihovom smrću. Ministarstvo, istaknuli su, pritom pomaže i tako što Državnom odvjetništvu dostavlja medicinsku dokumentaciju o slučajevima koji su suspektni.

Problem je, međutim, što postupci dalje zapinju na sudu. U izvješću Državnog odvjetništva ističe se da su oni dugotrajni i vrlo složeni, a praktično se ne mogu voditi bez vještaka koji se angažiraju u svim fazama postupka, a često se radi vještaka odgađaju ročišta i prolongiraju cijeli postupci.

Teoretska podloga

Na Vrhovnom sudu uočavaju, međutim, još niz dodatnih problema vezanih za procesuiranje liječnika i drugog medicinskog osoblja. Sudac Vrhovnog suda Marin Mrčela obradio ih je u znanstvenom članku u kojem je, zajedno s dr. sc. Igorom Vuletićem, docentom na Pravnom fakultetu u Osijeku obradio kazneno djelo nesavjesnog liječenja. Znanstveni članak sucima daje odgovor na pitanje gdje su granice nesavjesnog liječenja, donosi teoretsku podlogu za utvrđivanje (ne)postojanja odgovornosti za nesavjesno liječenje te odgovara na pitanje kako utvrditi odgovornost za nehaj.

Znanstveni članak, prvi koji ima podlogu u konkretnom slučaju, sucima može poslužiti kao svojevrsni vodič pri utvrđivanju odgovornosti. Temelji se na slučaju s Odjela ginekologije KB Osijek iz 2004. godine. Dana 15. ožujka u 6 sati u bolnici zaprimili su ženu u 18. - 19. tjednu trudnoće koja je krvarila nakon spolnog odnosa. Od prvog pregleda prilikom zaprimanja u bolnicu, pa sve do 17. ožujka u 5.15 sati ujutro kada je žena umrla, načinjen je cijeli niz propusta u kojemu je sudjelovalo više liječnika. Od najmanje troje liječnika koji su trebali kazneno odgovarati za djelo nesavjesnog liječenja, na kraju je pravomoćno osuđena samo jedna liječnica, i to ona koja je neposredno bila zadužena za pacijenticu u trenutku kada se njezino stanje bitno pogoršalo.

Šaljite nam svoja mišljenja, komentare i fotografije na e-mail Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite..

U konkretnom slučaju trudnice, odmah pri njezinu prijemu u bolnicu, pregledao ju je dežurni liječnik Z. Z., a potom i specijalizantica. Postavljena je dijagnoza kompletnog anhidramnija (nedostatka plodne vode). Voditelj Odsjeka za sterilitet i infertilitet A. A. pacijentici je rekao da je potrebno napraviti medicinski inducirani pobačaj, što je ona odbila. Psihički nije bila spremna na prekid trudnoće, posebno ne bez konzultacija sa suprugom.

Idućeg dana A. A. joj je tijekom jutarnje vizite ponovio bezizgledno stanje trudnoće, a pacijentica je zahtijevala da je pregleda šef Odjela ginekologije H. H. To je i učinio u 13.30, a prisutan je bio i A. A. Potvrdio je dijagnozu i predložio pobačaj. Prisutan je bio i suprug pacijentice. U sudskom postupku nije nedvojbeno utvrđeno jesu li supružnici pristali na pobačaj. U medicinskoj dokumentaciji nije bila zabilježena preporuka za prekid trudnoće, kao ni odbijanje pacijentice.

Nakon kraja radnog vremena, A. A. je otišao kući, a službu su preuzeli dežurni liječnici, i to B. B. kao nadslužba i C. C. kao srednja služba. Na redovnom sastanku odjela dežurne liječnice B. B. i C. C. nisu o stanju trudnice informirali ni H. H, ni A. A.

Pogoršanje stanja

C. C. je prvi put u 17 sati vidjela pacijenticu. Iz razgovora s njom je saznala da se sprema za zahvat idućeg dana. Izgledala joj je dobro, nije se žalila ni na kakve bolove.

U 20 sati došlo je do pogoršanja stanja pacijentice, temperatura joj je bila 38 stupnjeva. C. C. nije jasno upisala kada je o njezinu stanju obavijestila B. B. pa se smatra da je ona za pacijenticu saznala 16. ožujka u 22 sata. Sve dok medicinska sestra u 2.15 nije pozvala liječnicu jer se stanje pacijentice dodatno pogoršalo, C. C. ju nije obišla. Pacijentici je temperatura rasla, tlak joj je bio 70/60, povraćala je i nakratko kolabirala. Tada je C. C. pozvala i B. B. te dežurnog anesteziologa. Ordinirana je infuzijska terapija, a zbog bolova u stomaku u 3.30 ordiniran je lijek Spasmex. Stanje se nastavilo pogoršavati, bolovi nisu prestajali, a u konzultaciji s dežurnim kirurgom odlučeno je da se napravi snimka abdomena.

Prilikom premještanja na kolica u 4.30 došlo je do zastoja srčanog rada i započela je reanimacija. Trajala je oko 45 minuta, ali bez uspjeha. Smrt je proglašena u 5.15 sati.

Vještačenje je provelo fakultetsko vijeće Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Prema njihovom mišljenju počinjen je niz pogrešaka kliničko-dijagnostičke i organizacijske prirode. Zaključili su i da je stanje pacijentice bilo “klinički atipično i većina liječnika u Hrvatskoj bi postupala identično kao i u KB Osijek, ali to nije sukladno pravilima struke”.

Utvrđeni propusti

U odnosu na A. A. utvrđena su četiri propusta: nakon nepristajanja pacijentice na pobačaj nije učinio kontrolne laboratorijske nalaze, nije uveo preventivnu antibiotsku terapiju i nije zabilježio preporuku za pobačaj i njezino odbijanje. Četvrti propust (uključuje i šefa Odjela H. H.) bio je što dežurnu službu nisu upoznali sa stanjem pacijentice i označili je kao rizičnu i ugroženu.

Sud je A. A. oslobodio odgovornosti smatrajući da je postupao ležerno i rutinski, ali ne i nesavjesno. Tim prije što je njegovo postupanje odobrio šef Odjela H. H.

U odnosu na C. C. i B. B. utvrdilo se da je C. C. već nakon vizite oko 17 sati bila dužna obavijestiti B. B. o stanju pacijentice, a i sama B. B. kao nadslužba bila je dužna interesirati se o stanju svih rizičnih pacijenata. Dakle, došlo je do ozbiljnih propusta u komunikaciji srednje službe i nadslužbe. Tu je komunikaciju trebalo bilježiti i dokumentirati sukladno pravilima. Nadalje, nakon porasta temperature oko 20 sati dežurna služba (B. B. i C. C. u zajedničkim konzultacijama) bila je dužna osim terapije Ketocefa uvesti intenzivniju antibiotsku terapiju. Već tada, rekli su vještaci, moglo se zbog visoke temperature posumnjati na septički abortus. Bolovi u stomaku, naveli su dalje vještaci, bili su očiti znak unutarnjeg krvarenja te je trebalo ponoviti krvnu sliku i izvaditi koagulogram, a ne voditi pacijenticu na rendgen.

- Da se u 20 sati postupalo sukladno pravilima struke, život pacijentice bio bi gotovo 100 posto spašen, dok bi u 2.30 još uvijek postojale realne šanse da bude spašen - zaključili su vještaci.

Sud je u odnosu na B. B. rekao da je za pacijenticu saznala tek u 22 sata, a to nije njezina pogreška nego ostalih sudionika i loše organizacije. Na kraju je osuđena samo C. C. koja je neposredno bila zadužena za pacijenticu. Osuđena je na deset mjeseci zatvora, uvjetno na tri godine.