EKSKLUZIVNO

U KUĆI JEDNOG OD NAŠIH NAJSLAVNIJIH UMJETNIKA Zaboravljena palača slikara Ljube Babića

Ljubo Babić ml.: "Poznajem svog oca samo kao starog čovjeka zadubljenog u svoj rad. Nije razgovara sa mnom. Kupio mi je jednom željeznicu s prugom kojom se on sam igrao"
 Neja Markičević/Cropix / Neja Markičević/Cropix

U atelijeru na Rokovu perivoju skrivena je povijest jednog bogatog života i već više od četrdeset godina sve je ostalo nedirnuto, kao da je veliki slikar tek izišao u šetnju. Samo je nešto patine na starim knjigama u golemoj biblioteci i na kupovima starih, požutjelih novina. Otvaramo jedne iz 1931. godine. U njima je prikaz izložbe u Strossmayerovoj galeriji koju je postavio Ljubo Babić. Tu je nekoliko štafelaja pa goleme mape od kože koje je slikar pomno zavezao vrpcama. U ladicama komoda crteži su još iz vremena Babićeva studiranja slikarstva u Münchenu pa sve do onih iz posljednje faze života.

Ljubo Babić bio je jedan od najkompleksnijih i najutjecajnijih ličnosti u likovnom životu naše zemlje s početka dvadesetog stoljeća. Osim što je završio slikarstvo, u zrelijim godinama diplomirao je i povijest umjetnosti. Autor je sjajnih plakata, oprema knjiga. Bio je književnik, kustos brojnih izložbi te utemeljitelj Moderne galerije. Iako poznat po svojoj aroganciji, ali i humoru, kao profesor na Likovnoj akademiji odgojio je mnoge, kasnije velike slikare i bio je čuven po svojoj erudiciji i zanimljivim predavanjima. Radio je i prve sustavne prikaze hrvatske umjetnosti, pa tako nije mogao izbjeći velike polemike. No, tvrdio je da se bori protiv “diletantske sredine”.

Kao scenograf, bio je sastavni dio gigantskog trija hrvatskog teatra: s redateljem Brankom Gavellom radio je na mnogim predstavama Miroslava Krleže. U jednom davnom intervjuu rekao je: “Ako se Gavella i ja prilikom postavljanja predstave ne bismo svađali, rezultat nije bio dobar.”

Ljubo, sin slikara Ljube Babića, jedini je njegov potomak. Rođen je, odrastao, a i danas živi u kući na Rokovu perivoju, koju je otac dao sagraditi još 1928. godine, na terenu koji je dobio ugovorom sa “slobodnim kraljevskim gradom”. U ugovoru piše da mu grad “odstupa zemljište na Rokovom perivoju, u vrijednosti od 103 tisuće i sedamsto dinara,” a on će za to izraditi veliku, dekorativnu sliku “Ban Dionis predaje zlatnu bulu u gričkoj općini godine 1242.”.

Krleža je napisao kako je “Babić moral puno delati, jer je imal kredit na kuću”. A da bi mogao otplatiti kredit, Babić je kuću odmah iznajmio slikaru Krsti Hegedušiću, koji je poslije u blizini sagradio i svoj dom na Rokovu perivoju.

“Kako mu je zemljište bilo suviše malo”, priča nam slikarov sin, “moj otac je otkupio dio zemljišta kuće s kojom je, s donje strane, dijelio vrt, a u kojoj je bilo sjedište masonske lože Libertas u kojoj se i danas mogu naći pločice s masonskim ornamentima. Zbog toga je postojala kriva pretpostavka da je moj otac bio mason. Dapače, kad je uspostavljana država NDH, netko ga je za to zlonamjerno optužio.”

Babićev sin je o genezi vlastite obitelji najviše saznao kroz literaturu očeva strica Ksavera Šandora Gjalskog i iz mnogih zabilješki svoga oca koje su ostale u kući.

“U vrijeme dok sam studirao, otac je imao 70 godina, a kad sam doktorirao 1974., on je umro”, priča Ljubo, za kojega slikar Josip Vaništa, nekadašnji Babićev đak s kojim smo razgovarali o velikom sliakru, kaže da nevjerojatno nalikuje svome ocu. “Poznajem oca samo kao starog čovjeka zadubljenog u svoj rad, a radio je bez zaustavljanja do kraja života”, nastavlja Ljubo.

“Ponekad sam oca gledao kako crta. Bio je šutljiv i veoma zatvoren. Kad sam bio mali i kad nešto ne bih trebao znati, roditelji su razgovarali na njemačkom. Jednom mi je kupio željeznicu s tračnicama, a onda se on igrao time. Volio je slikati u prirodi i zato je pod stare dane kupio auto, bubu, i učio voziti u 71. godini. Iako je dobio vozačku dozvolu, nije mu išlo, pa bi unajmljivao vozača. Kad sam ja dobio dozvolu, znali smo se svađati, jer je htio ići slikati u prirodu vikendom, baš kad sam ja namjeravao odlaziti autom na svoj terenski rad. Kasnije pak, vozio sam ga više puta po Italiji. Na tim putovanjima ja bih mu pripovijedao o sebi, o tome kako provodim vrijeme, dok on nikada ne bi pričao o svom životu.”

Otac nije utjecao na njegov život, na izbor prijatelja i profesije. “Nije me zarazio umjetnošću. Nije to bilo za mene. Završio sam geodeziju i godinama bio profesor na fakultetu. Sviđalo mi se biti vani, u prirodi, daleko od ljudi. I sada, kad je lijepo vrijeme idem na teren: Velebit, Žumberak, pusta sela i kuće iz kojih raste drveće. Ove su godine posebno divni jaglaci.”

Susjedna kuća do Babićeve bila je odvjetnika dr. Milana Rojca čija je kći, slikarica Nasta Rojc živjela tamo sa svojim suprugom Brankom, sinom pisca Augusta Šenoe.

“Kad je njezin suprug umro, Nasta se nakon boravka u Engleskoj i Škotskoj ovdje vratila sa svojom engleskom ljubavnicom, izvjesnom Miss Onslow. Ona je bila odlikovana časnicu iz Prvog svjetskog rata”, priča gospodin Ljubo. Gospođica Onslow u Korčuli je dala izraditi jahtu Festina Lente kojom su obišle Mediteran, jednom čak u društvu Oskara Kokoschke koji je bio emocionalno slomljen burnom ljubavnom aferom s Almom Mahler.

“Iako sam bio mali sjećam se Naste Rojc kako sjedi sa svojom ljubavnicom u vrtu. U ligeštulima. Držala se veoma rezervirano, bila je otmjena. Engleskinja je bila veoma bogata”, prisjeća se naš sugovornik.

Slikar Ljubo Babić odrastao je u plemićkoj obitelji. Bio je sin suca Antuna Babića i nećak pisca Ljube Babića starijeg, poznatijeg kao Ksaver Šandor Gjalski. Ipak, slikarov otac nije bio blagonaklon prema sinovu odabiru profesije: “Ti, tepec, ja bi tebe za nadbiskupa zagrebačkog, a ti hoćeš biti maler”, piše slikar u svojoj knjizi sjećanja “Između dva svijeta”. Kako je slikarov otac Antun bio sudac, selili su se po cijeloj Hrvatskoj. Kad su živjeli u Ogulinu, njegovi roditelji osnovali su amatersko kazalište. Već u djetinjstvu Ljubo Babić je tamo izrađivao svoje prve inscenacije.

Poslije se obitelj seli u Zagreb, gdje je Babić nastavio pohađati školu. Već u svoje đačko doba ljetne praznike provodi na obiteljskom imanju u Zagorju, u dvorcu Gredice, kod strica Ksavera Šandora Gjalskog.

“Stalno je sa sobom nosio blok i crtao”, kaže Ljubo Babić mlađi.

Gjalski se pasionirano bavio fotografijom i tu je svoju strast podijelio sa svojim malim nećakom. Mnogo su razgovarali, međusobno su se fotografirali i sami izrađivali fotografije. Na fotografijama se vidi da se desetogodišnji Babić već tada odijevao kao dandy. “Pa, bio je kazališni čovjek”, objašnjava slikarov sin.

Gjalski je od svojih fotografija izrađivao razglednice koje je godinama slao svom nećaku, tadašnjem školarcu. Naslovljavao ih je s “Malom gospodinu”, “Mladom gospodinu”, zatim, “Studentu”, kasnije “Umjetniku slikaru” pa “Profesoru”. Između njih je postojala izrazita simpatija. Bili su veoma povezani. Nedavno je objavljeno da se prodaje dvorac Gjalski u Gredicama kod Zaboka, koji već odavno nije u posjedu obitelji Babić. Tamo su rođeni i živjeli mnogi članovi te obitelji, generacijama intelektualci i odvjetnici koji su govorili po nekoliko jezika. “Najstarija osoba iz obiteljskog rodoslovlja je Ivan Babić, rođen oko 1750.”, kaže sin slikara, “i izračunao sam, da je on pradjed moga djeda. Bio je časnik koji je ratovao s Turcima i Francuzima, a zajedno s mlađim sinom poginuo je 1805. u bitci kod Austerlitza.”

Antun, otac slikara Ljube Babića, polazio je gimnaziju u Varaždinu, gdje je njegov otac bio podžupan i upravitelj Županije. Stjepan, otac slikarove majke Milke rođene Kovačić, bio je trgovac u Jastrebarskom, gdje je slikar Babić i rođen. Dok smo, u atelijeru na Rokovu perivoju listali njezin talijansko-francusko-njemački rječnik, tiskan u Beču 1826., iz knjige je ispao list s njezinim prijepisom Baudelairove pjesme “La Beauté”. Antun i Milka imali su troje djece: Vjeru, Nadu i, kasnijeg slikara, Ljubu.

“Kad sam imao jedanaest godina, 1950., otac me odveo da posjetimo dvorac. Sjećam se sablasno prazne, šuplje zgrade, golih zidova. Na stubištu je bila niša čija su vrata visjela. Bio je tu stari, požutjeli list papira pribijen čavlićem. Na njemu, mogle su se nazreti riječi koje govore o inventaru kapelice. Bila je to jedina stvar koja je ostala od bivšeg sadržaja kuće”, kaže Ljubo, a njegov otac je o tom događaju zapisao: “Uspinjemo se urušenim stubama. Sin pita gdje sam ga to doveo? Na rodnu grudu, 'pod starim krovovima'. Tu je prohodao tvoj otac, tu ti se rodio djed i pradjed. Spuštali smo se niz strminu gredičkog brega otac i sin, posljednji svoga roda. Za nama je ostala razvalina.”

Već sa sedamnaest godina budući slikar Babić putuje u Veneciju, Firencu, Rim, gdje ga oduševljava Sikstinska kapela koju smatra “svetištem melankolije”.Zahvaljujući stipendiji grofa Pejačevića, odlazi na studij u München. “Danima i noćima tu se plesalo, opijalo vinom i pivom, erotikom i estetikom”, zapisuje kasnije slikar. Tamo je bio primoran prodati svoj zimski kaput i loše prilike, vjerojatno su razlog da je, jednoga dana, “pljunuo krv”.

“Unatoč tuberkulozi pušil je ko blesav”, kaže sin Ljubo. “Po tri kutije dnevno.” I zaista, gotovo da nema fotografije gdje je bez cigarete. Još kao dječaka naučila ga je pušiti rođakinja Ecika.

U Ilici 52, imao je svoj prvi atelijer 1914. godine. Tamo otvara svoju slikarsku školu i tu su svijeće bile jedina rasvjeta. “Tamo su mi prolazili dani i noći… Tamo je bludila moja savjest. Plazila bolest. Bilo je vrijeme očaja i pijanstva. Bilo je tamo pribježište trijeznih i pijanih”, zapisati će. Povodom smrti Franje Josipa, 1916., naslikati će čuvenu “Crnu zastavu”, sliku za koju će, čim ju je vidio, Julije Benešić isplatiti slikaru za nju 400 forinti.

“Na koncu rata bio sam i oženjen”, piše Babić. Oženio se Vladimirom Pirnat. Stanovali su na Pantovčaku 85. Njihova kći Evica s osam godina umrla je od šarlaha. Nova je žena tada ušla u Babićev život i njegov brak se našao u krizi. Krleža je pričao Josipu Vaništi kako ga je jedne kišne večeri nazvao Babić i rekao: “Dođi u kazalište, čekam te, nešto se strašno dogodilo.” Krleža je otrčao u HNK gdje je te večeri bila premijera “Romea i Julije”, za koju je Babić napravio scenografiju. Iza pozornice sjedio je na jednome od 13 ljesova koji su bili dio scenografije. Rekao je Krleži da mu je supruga kod kuće ostavila oproštajno pismo i onda su njih dvojica odjurila na groblje gdje su našli Vladimiru u besvjesnom stanju. Odveli su ju u bolnicu i ona je preživjela.

“Vladimira je najprije tražila, a zatim odbila razvod”, govori nam Babićev sin. “Nakon nekoliko godina sudskih komplikacija otac je uspio ishoditi da se brak poništi i bivšoj supruzi je osiguravao najveću financijsku sigurnost.U mojoj mladosti otac nikad nje spominjao Evicu. Za nju sam doznao kasnije”, prisjeća se naš sugovornik.

Cvijeta Kombol, koja će postati druga Babićeva supruga i majka njihova sina Ljube, bila je kći apotekara iz Crikvenice i diplomirala je farmaciju. Sin kaže da je bila razgovorljiva i živahna i da je majstorski znala spremiti divljeg zeca i krafne. Prvi joj je suprug bio čuveni prevodilac Mihovil Kombol

Babić i Krleža upoznali su se krajem ljeta 1914. godine. Često se sastaju u vincilirskoj kleti na padinama Rokova perivoja. Bilo je to veliko prijateljstvo koje se nekoliko puta prekidalo i, na kraju, trajno prekinulo. Babić je, konačno, financirao Krležinu knjigu “Pan i odabrane pjesme”.

A Krleža je odabrao da mu Babić bude kum na vjenčanju s Belom. “Na vjenčanju stajao je iza Bele razrogačenih očiju. Po njemu, ulazio sam u katastrofu”, piše kasnije Krleža koji je Vaništi pričao o svome prijatelju: “Babića sam volio. Više nego što je on volio mene.” “Bili su dvoje silno kompliciranih tipova, a mržnja i ljubav se kod njih neprestano izmjenjivala”, otkriva nam Vaništa. “Krleža je Babića upućivao u politiku, a Babić njega u likovnu umjetnost i to što je Krleža pisao u svojim esejima o slikarstvu, u velikom dijelu to potiče iz njihovih razgovora.”

Sin Ljube Babića kaže da u očevoj korespondenciji postoji koncept pisma koji počinje s: “Krležo!” “Tu je moj otac napisao da ga je u više navrata podržavao, da su mnogo surađivali i da mu je likovno opremao knjige. I da je više puta Krleža bio neugodan i da ovoga puta to više tako ne ide. Jer u kavani, pred drugim ljudima, Krleža ga je krvavo uvrijedio. Naziva to – krvavom uvredom. Nikada to doma nije komentirao.” Od tada je Babić, sa starim prijateljem prekinuo sve odnose. I to je bilo zauvijek.

“Ipak, 1950. doveo je Krležu šofer do nas na Rokovac. Prohujao je kraj mene i u prolazu me pitao – zakaj si u šlapama? Došao je jer je oca želio nagovoriti da postavi izložbu Srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije, u Palaiseu Challot, u Parizu. Otac se dao nagovoriti, a napravio je i krasan plakat. Krleža je jako volio komunicirati s mojom mamom i ispitivao ju je o vrstama i kvaliteti materijala zastora i mnoge sitnice koje će mu, očito, poslužiti kod pisanja. A volio je i njezinu kavu”, prisjeća se danas Ljubo Babić.

“Godine 1972.”, nastavio je Krleža pričati Vaništi a za Globus se sada toga prisjeća ovaj umjetnik, “došao sam u njegovu kuću u kojoj nisam bio više od dvadeset godina i zatekao ga u predsmrtnom stanju. Sjedio je u hladnoj sobi u platnenoj pidžami i pušio.”

“Silnog poštovanja i simpatije sam imao za tog grandioznog čovjeka”, kaže za Babića Vaništa i nastavlja. “U svojem posljednjem intervjuu je izjavio – Umoran sam! Bio je, zapravo, u depresiji. Tu je istu riječ koristio Krleža za vrijeme njihova posljednjeg sastanka kad mu je došao javiti da je uspio osigurati sredstva za njegovu retrospektivu. Nije tu vijest primio s veseljem i Krležu je primio dosta hladno. Nakon toga nisu se više nikada vidjeli. A Ljubo Babić je umro dvije godine kasnije. ”

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Globus_naslovnica1290

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 20:07