KLASA OPTIMIST

U posljednje vrijeme sve se više otuđujem od svijeta. I nije mi žao

Ako će visokopozicionirani obavještajni službenici  osobnim vozilima gaziti predsjedničine savjetnike, ja bih samo volio da upozore građane. Inače mi je to kul
 Instagram

Primjećujem u posljednje vrijeme kako se sve više otuđujem od svijeta. Ne shvaćam zašto se zbog jednoga ljudi vesele, zbog drugoga tuguju, zašto ih treće uzbuđuje, četvrto ljuti, peto ispunjava krivnjom i sramom, a šesto zavišću. Njihove radosti, ljubavi, mržnje, strahovi, nevolje i brige nisu moji. Gledam ih zaprepašteno, pa i sa stanovitom odbojnošću, kao da sam se na ribarnici zaustavio iznad kašete u kojoj se koprca rijetka, zubata i prozirna riba iz velikih morskih dubina. Ljudi mi se katkad čine kao čudnovati oblik života s kojim ništa ne dijelim.

Na primjer, odnedavno bivši savjetnik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović u slastičarnici se sastao s visokopozicioniranim obavještajnim službenikom koji mu je prijetio kako je spreman, citiram: “autom se zabiti u njega”. Znate za ovo, nije vam moglo promaći, nema političkog analitičara ili opozicijskog zastupnika koji na nekoj televiziji ili portalu nije kazao kako je slučaj apsolutno užasan. Svi su konsternirani, u šoku i nevjerici, a ja, koliko god se trsio sudjelovati, ne kontam gdje je skandal?

Ako će visokopozicionirani obavještajni službenici osobnim vozilima gaziti predsjedničke savjetnike, ja bih samo volio da o svojim namjerama pravodobno upozore građane da se stignu skloniti s ulice. Sve drugo u ovome meni je prihvatljivo. Meni je to, što bi mladi rekli, kul. Neću vas lagati, da vidim kako je jedan hadezeovac drugog hadezeovca satrao autom, ja nisam siguran da bih o tome obavijestio policiju. Prije bih pomogao. Pogledao ubojici tlak u gumama ili mu oprao vjetrobransko staklo.

“Ljudi su ludi, vremena čudna. Zaključan sam čvrsto, izvan dosega. Nekad sam brinuo, no prilike su se promijenile”, pjeva Bob Dylan.

Dogodilo se zatim nešto kasnije da nam je definitivno propao međunarodni natječaj za kupovinu izraelskih borbenih aviona vrijedan dva cijelih devet milijardi kuna. Čitali ste i o tome, američka vlada ne dopušta da se njihovi avioni Hrvatskoj prodaju s izraelskom opremom, već traži da se nadzvučni lovci vrate u izvorno, tvorničko stanje. U studijima se eksperti žučljivo svađaju tko je kriv da je taj genijalni posao propao, nadvikuju se je li ministar obrane, mutavi Damir Krstičević mogao štogod bolje napraviti, no i jedni i drugi dijele razočarenje, pa i bijes.

A ja ih gledam smeten. Na trenutke nisam siguran na kojem jeziku oni razgovaraju. Čini mi se kao da sam odnekud s druge strane Mliječne staze tresnuo na Zemlju. Da je na televiziji prirodoslovni dokumentarac o merkatima, pustinjskim sisavcima iz porodice mungosa, meni to ne bi bilo bliže od imbecila koji su razočarani i bijesni da im je uskraćeno veselje da dva cijelih devet milijardi koje nemaju, koje će nedostajati i penzionerima i učiteljima i medicinskim sestrama, potroše na nekakvu savršeno nepotrebnu pizdariju.

Napokon, došao je Božić i svatko tko drži do sebe, svoga ugleda i imena je čestitao na društvenim mrežama. Među nogometnim zvijezdama došao je običaj da se oni i njihove žene i djeca svi obuku u jednake pidžamice pastelnih boja i nacereni i zagrljeni uslikaju izvaljeni na čupavom sagu u dnu okićenog bora. Takvi prizori očaravaju obožavatelje. Masovno ih lajkaju. Neodoljivo je dražesno kad nekakva besposlena i obijesna nogometaška glupača samo za jednu sliku na Instagramu zaposli dvojicu gej stilista, šminkericu, frizera, fotografa i rasvjetljivača, potroši, brat bratu, dvadeset hiljada eura za njihovu brižljivo dizajniranu obiteljsku toplinu, do detalja namještenu radost Božića.

U posljednje vrijeme sve se više otuđujem od svijeta. I uopće ne žalim zbog toga. Dogodi se ipak, sasvim rijetko, da nađem nešto što razumijem, što mi je blisko, ali to je onda svima drugima jezivo i čudno, kao slučaj da je Zlatan Ibrahimović, umjesto kompozicije sa ženom, djecom, borom i pidžamicama, rođenje Sina Božjeg na društvenoj mreži skromno obilježio fotografijom na kojoj crveni plastični patuljak pokazuje srednji prst.

Ibrahimovićev plastični vragolan me je baš oraspoložio, kao što mi se postupci i izjave toga arogantnog tipa i inače sviđaju. Ibrahimović je frajer, otpadnik i odmetnik, Keith Richards nogometa, noble savage, Tarzan visok i skladan, izduženih vretenastih mišića, koji o sebi govori u trećem licu udarajući se šakom u prsa. Pamtim trenutak kad sam ga prvi put ugledao, kako izaziva protivničkog beka da mu pokuša uzeti balun, poigrava se s njim kao grabežljivac s plijenom. “Isuse, tko je ovaj luđak?” pomislio sam zaljubljeno.

Prvi i, vjerojatno, zadnji put uzeo sam u ruke biografiju nekog nogometaša. Čitao sam željno, na trenutke se slatko smijući, a na trenutke slomljenog srca Ibrahimovićevu depresivnu iseljeničku ispovijed, gastarbajterski sevdah s teškim radom, oskudicom i svađama pijanog bosanskog oca i tvrde, nemilosrdne hrvatske majke, s grubim balkanskim muškarcima koji, na zgražanje ljubaznih Šveđana, puše cigarete uz ogradu dječjeg nogometnog igrališta i gađaju svoje sinove cipelama psujući: “Igraj, pička ti materina!” Nigdje u njegovoj knjizi ne spominje se ni džamija ni crkva, toga dječaka nisu odgajali ni popovi ni hodže, on je otpočetka bio otpadnik i odmetnik, sam za sebe, ni Hrvat ni Bošnjak ni Šveđanin, odrastao u divljini, ponosni kralj džungle slobodan od vjere i nacije.

Od toga Tarzana ne možete očekivati da se cereka u slatkoj pidžamici na čupavom sagu ispod bora. Plastični crveni patuljak s podignutim srednjim prstom je sve što ćete od njega dobiti za Božić. Pretjerao je, kažu kršćani, ali ja bih prije rekao da kršćani pretjeruju s umjetnim snijegom, svjetlucavim ukrasima, zvončićima, debrecinkama, sarmama, bakalarom, fritulama i crvenim jelenskim rogovima na glavama konobarica.

Hodao sam posljednjih dana kroz centar grada, usamljen u gomili, jedva se probijajući između vjernika koji su rumeni od kuhanog vina žurili slušati propovijed nekog fašista koji je u jaslice kraj malog Isusa stavio vojnike u maskirnim uniformama i sve što sam poželio kazati tome tuđem, nerazumljivom, nakaznom svijetu gdje se kupuju izraelski nadzvučni avioni, a po đacima padaju plafoni učionica, bilo je isto ono što im je i veliki Zlatan Ibrahimović kazao, u jednu riječ: odjebite.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 13:09