EKONOSFERA

Ukinimo županije i sav novac koji im dajemo prenesimo na gradove i općine

 Paun Paunović / CROPIX

Kad su župani uz podršku predsjednice RH inscenirali otužni igrokaz u kojem su proglasili županije vrlo važnim i korisnim jedinicama regionalne uprave Republike Hrvatske, vjerojatno su pomislili da su dobili konačnu bitku za samoodržanje. Župani su prije toga proveli vrlo široku kampanju za zadržavanje statusa quo nudeći u javnoj raspravi redom fraze i kvaziargumente. Zapravo nisu imali pravog protivnika. Josipović već dugo nije bio predsjednik koji nešto počinje pričati o administrativnoj reformi zemlje, u SDP-u je ojačala struja koja također ne bi činila ništa kad su u pitanju županije, u HDZ-u su nastavili politiku čuvanja županija kao svojih političkih taborišta, a Most, u kojem su najglasnije govorili o mijenjaju karte teritorijalnog ustroja zemlje, ponašao se kao dezorijentirani politički početnik, da bi na kraju sam sebe eliminirao s vlasti. I kad su župani mirno mislili nastaviti po starom, dogodio im se bahati Zlatko Ževrnja, odnosno po razini gluposti rijetko viđen skandal s dodjelom koncesije na slavnu bolsku plažu, mjesto neizmjerne ljepote i vječnog propuha s puno pijeska.

S obzirom na to da je Ževrnja poprilično besramno ustrajao da dodijeli bolsku koncesiju pomalo sumnjivoj tvrtki koja je imala, prema grubim računicama, oko 150 milijuna kuna lošiju ponudu od grupe zagrebačkih odvjetnika koji ljetuju na Braču (gdje ljetuje i premijer), brzo je postalo jasno da će Plenković morati reagirati; srušiti natječaj i politički eliminirati štetnog Ževrnju. Međutim, od tog poništenja natječaja i Ževrnjine političke eliminacije puno je važniji bio opći rast osjećaja nezadovoljstva građana zbog toga što tamo neki likovi iz županije dodjeljuju koncesije na njihove plaže. Taj osjećaj revolta raste sve do danas, pritisak na centralnu vlast postaje sve jači i, nadajmo se, postoji ozbiljna šansa da se cijeli proces kristalizira u vrlo jednostavan zaključak: Ukinimo sve županije te sav novac koji im dajemo, kao i sve ovlasti osim upravljanja zdravstvenim i školskim ustanovama, prenesimo na gradove i općine.

Županije, naime, koliko god se župani trsili dokazati suprotno, ne služe baš ničemu; one su potpuno disfunkcionalne teritorijalne jedinice koje neučinkovito upravljaju javnim novcem i svim ostalim resursima. Kad bismo sav taj novac, prava i resurse prebacili na gradove i općine, svjedočili bismo iskonskom festivalu decentralizacije. Pa naravno da je logično da na temelju kvalitetnog zakona (puno boljeg nego što je postojeći) i razrađenih pravilnika upravo gradovi ili općine dodjeljuju koncesije za plaže i sva ostala javna dobra nego potpuno isforsirane teritorijalne tvorevine zvane županije.

Duboko se nadajmo da će pokret otpora začet u Bolu zbog bizarnog bahatluka Ževrnje & Co. zaraziti cijelu Lijepu našu te prerasti u dobro kontroliran proces istodobne decentralizacije i demokratizacije koji će maksimalizirati inkluzivnost na najnižim razinama teritorijalnog ustroja. Županije su loša politička ideja. Najgore je to što ih se povezuje s državotvornošću, a zapravo slabe Hrvatsku.Prosječna veličina hrvatskih županija je besmislena. Istodobno su i puno prevelike da bi bile, što se kaže, blizu ljudima i njihovim potrebama, a isto tako su premale, ako razmišljamo u dimenzijama učinkovitog upravljanja.

U Italiji regije imaju oko 3 milijuna stanovnika, poljska vojvodstva oko 2,4 milijuna, španjolske regije pak broje po 2,7 milijuna ljudi, najmanje europske regije, one češke i slovačke, broje između 680 i 750 tisuća stanovnika. Znate li koliko stanovnika ima prosječna hrvatska županija? Oko 150 tisuća. To je, dakle, u Europi nepoznata ustrojbena tvorevina. Ako vidimo da su Francuzi lani smanjili broj svojih regija s 22 na 13 te da sada broje oko 5 milijuna stanovnika, nameće se zaključak da bi našoj zemlji trebala jedna županija, Hrvatska plus Grad Zagreb. Barem ćemo imati dvije regije koje će odgovarati statističkim kriterijima Eurostata koje je potrebno ispuniti da bi se na pravi način uklopili u politiku regionalnog razvoja EU.

Pri tome nitko ne treba strahovati. Gradovi i općine će sa zadovoljstvom zadržati sve postojeće zaposlene u županijama, županijskim ustanovama i agencijama. Ti isti ljudi počet će se baviti stvarnim gradskim i općinskim problemima umjesto onim zapravo nestvarnim, županijskim.

Ukratko; napustimo sadašnji politikantski teritorijalni koncept i dopustimo napokon neka prostorni aspekti gospodarskog razvoja, urbanističko planiranje, prometna infrastruktura, izdavanje raznih dozvola… žive istinskim lokalnim životom u gradovima i općinama umjesto u županijskim čahurama.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 18:30