ZA KOGA POLICIJA SVAKO MALO KUPUJE ONE ZASTRAŠUJUĆE MERCEDESE? Jeftinije bismo prošli da smo umjesto blindirane limuzine ministru kupili Viagru

Američki predsjednik već je po prirodi svoga posla opasan zlikovac u kojega mnogi žele pucati. Za takav pothvat se zapošljavaju prvorazredni profesionalni ubojice, majstori zanata, vrhunski autoriteti na polju atentata, akademici i profesori doktori osobnih likvidacija opremljeni dalekometnim puškama, raketnim bacačima i mitraljezima velikog kalibra. U velikoj konspiraciji se kuju urote, sklapaju tajni savezi islamskih fanatika i švercera drogom. Milijuni od nafte i milijuni od kokaina se udružuju da se ubije američki predsjednik. Prirodno je onda da se najmoćniji čovjek na svijetu vozi u specijalnom Cadillacu otpornom na izravan pogodak projektila iz nadzvučnog lovca, da zatvoren u oklopljenoj limuzini iz čaše od brušenog kristala pijucka skupi single malt viski, znatiželjno gledajući kako vani na ulici grupa maskiranih ubojica rafalima iz strojnica ne uspijeva ni ogrebati njegovu šoferšajbu.

Ali šta će takvi automobili našim političarima? Za koga hrvatska policija svakih nekoliko godina kupuje one zastrašujuće crne Mercedese što izbezumljeno šibaju ispražnjenim novozagrebačkim avenijama u pratnji policijskih kola s upaljenim rotirkama i zavijajućim sirenama? Ima li to ikakvog smisla, osim da nahrani ego, potakne samopouzdanje takozvanih štićenih osoba prve kategorije? I može li se to možda nekako drugačije, jeftinije napraviti? Treba li potrošiti milijun ili milijun i po za auto samo da bi se jedan ministar osjetio važnim i moćnim? Meni se čini da je dosta za stotinjak kuna gospodinu ministru kupiti Viagru.

Zadnji ozbiljni pokušaj atentata na nekog političara u nas se dogodio još u proljeće 1990., u Benkovcu, kad su nekog srpskog pijanca u zadnji čas zaustavili u namjeri da puca u Tuđmana. Petar Šale izašao na pozornicu i pred okupljenima, visoko u ruci držeći pištolj, uzviknuo: “Evo pištolja kojim je trebao biti ubijen dr. Franjo Tuđman”, no do dana današnjeg ostalo je nejasno je li pištolj bio plinski ili pravi. Istina, na samoga Petra Šalu je koju godinu kasnije čak dvaput pucano i pištolji su oba puta bili, nažalost, pravi. Ali Petar Šale je to sam sebi učinio.

Imajući na umu tako skromnu, gotovo beznačajnu tradiciju likvidacije naših političara, ne možete se ne upitati čemu prazne ulice i sirene i crni sjajni Mercedesi s motorima od mnogo stotina konjskih snaga? Mi smo u Hrvatskoj uglavnom mirni obiteljski ljudi koji se užasavaju oružja, a ako tkogod i ima pištolj i zločinačke ambicije, otići će opljačkati sportsku kladionicu ili poslovnicu Erste banke mnogo prije nego pucati u predsjednicu ili premijera. Po duši govoreći, da tkogod pokuša ubiti Andreja Plenkovića, čitava bi mu se Lepoglava smijala. Bio bi najgore ruglo i spadalo među kažnjenicima. Šetao bi dvorištem sam kao ćuk. Pljačkaše osamdesetogodišnjih starica i otimače đačkih užina ne bi prezreli kao atentatora na Andreja Plenkovića. Vjerojatno mu ni ime ne bi upamtili, već bi ga naprosto zvali Plenković.

“Evo onoga kretena Plenkovića”, šapnuo bi netko u zatvorskoj menzi.

“Nemoj ga gledati da ne bi došao k nama”, upozorio bi ga kolega kriminalac.

Čemu zaista ti automobili, upitam se svaki put kad u novinama, kao prije neki dan, vidim natječaj Ministarstva unutarnjih poslova za kupnju kola od minimalno dvjesto osamdeset konjskih snaga, crne metalik boje, s pogonom na sva četiri kotača, zatamnjenim stražnjim bočnim staklima i stražnjim vjetrobranskim staklom, zakrivenima još dodatno rolo zavjesicama, opremljenima pretincima za hlađenje u stražnjem putničkom dijelu, grijanim prednjim i stražnjim sjedalima i nosačima zastavica u prednjim blatobranima. Od svih brojnih sitničavih i čudnih zahtjeva, najčudniji mi je onaj o zatamnjenim staklima i rolo zavjesicama. Za koga je ta diskrecija? Ako baš niste svodnik koji vozi prostitutke na šihtu?

Da se ne lažemo, nitko tko drži do sebe ne bi želio da ga vide u oklopljenom automobilu s državnom zastavicom na blatobranu. Pa i da se na cesti kraj vas zaustavi Mercedes zatamnjenih stakala, i iza spuštenog prozora se trenutak kasnije ukaže nasmijano lice Kolinde Grabar-Kitarović, i ona vam ljubazno ponudi da vas negdje poveze, zacijelo biste joj kazali: “Hvala, gospodine predsjednice, ali ne treba, idem tu blizu, iza ugla, dvadesetak kilometara, malo ću protegnuti noge”.

Može se lijepo živjeti i bez auta od milijun i po kuna, nema nijednog razumnog razloga da se tako nešto kupuje. Napokon, upitate li naše ministre zašto kupuju, oni i ne znaju nego odgovoriti nešto šaljivo poput: “Ja sam predlagao da se nabave konji i kočije, međutim ipak se nabavljaju automobili”. Ovaj sažaljivo loš vic hoće vam reći da se između dvije točke u Hrvatskoj može doći samo na dva načina: ili s jednim ili s čitavih dvjesto osamdeset konja. I to je, naravno, imbecilno. Hrvatska je, za početak, tako mala zemlja da većinu stvari možete obaviti pješke. Ako vam se žuri, možete sjesti na bicikl. Ili ući u tramvaj. A ako ste baš u panici, usrdno bih vam preporučio Uber.

Vjerujte, unatrag godinu i po ja svakodnevno ulazim u automobile nepoznatih ljudi i to je možda najbolje što mi se dogodilo. Upoznao sam stotine studenata, penzionera, nezaposlenih nastavnika, samohranih majki, čakavskih pjesnika, šašavih izumitelja, radioamatera, boksača, meteoropata, bakteriofoba, hajdukovaca, dinamovaca, strastvenih katolika, vatrenih ateista, pankera, narodnjaka i Vaga u podznaku i baš nijednom mi se ništa loše nije dogodilo. Kraj svega ružnog, žalosnog i mučnog u našim novinama, na televizijama i portalima, neočekivano sam upoznao jednu mnogo ljepšu zemlju, otkrilo mi se da oko nas živi mnogo pristojnih, marljivih i dragih ljudi. Da se mene pita, ovdje u nas ne bi bilo nijednog službenog auta. Bez zajebancije. Svi bi se ministri vozili Uberom. I ta bi Hrvatska bila mnogo bolja od Hrvatske u kojoj Mercedesi pod policijskom pratnjom jure dvjesto na sat praznim avenijama.