KOMENTAR JUTARNJEG

Za oporavak Unije važniji su nacionalni, no EU izbori

EU birokrati jednostavno ne mogu rješavati strukturne probleme pojedinačnih članica umjesto njihovih vlada

Ususret euroizborima postavlja se pitanje mogu li novi sastav Europskog parlamenta i nova Europska komisija pridonijeti snažnijem ekonomskom oporavku Europske unije. Pitanja se uglavnom fokusiraju na problematičnu situaciju na tržištu rada, poglavito po pitanju mladih, dužničku i bankarsku krizu, te probleme manjka sredstava financiranja za poduzeća.

Zemlje EU nemaju iste ekonomske teškoće. Razlike su prisutne i unutar Europske monetarne unije. To znači da tijela političkog odlučivanja Unije ne mogu provoditi jedinstvenu, harmoniziranu ekonomsku politiku, niti imaju instrumente za operativno reagiranje na simptome krize. Njihova se uloga, nakon reduciranja trgovinskih i financijskih zapreka unutar Unije te uvođenja jedinstvene valute, svodi na regulatorne i dijelom redistributivne funkcije preko EU proračuna.

Eskalacijom dužničke krize koja je pogodila prvenstveno zemlje europske periferije (Grčka, Italija, Španjolska, Portugal, Cipar, Irska) a posljedično i EU zemlje kreditore, otvorilo se pitanje rješenja krize u odnosu na percipirane uzroke.

Uzroci krize nisu u tim zemljama bili samo akumulacija javnog duga i proračunski deficiti. Italija, Grčka i Portugal jesu iskusili rast državnog sektora, neefikasne javne službe, i korumpirane političare na vlasti koji su populističkim politikama kupovali glasove povećanjem mirovina te plaća i zaposlenosti u javnom sektoru, povećavajući time javni dug i neodrživost domaćih javnih financija. No u Irskoj i Španjolskoj proračun je bio u suficitu nekoliko godina prije krize, dok su obje zemlje smanjivale udio javnog duga u BDP-u. Ali je istovremeno rastao dug privatnog sektora uz nagli rast mjehura nekretnina uglavnom kao posljedica rastućih deficita tekućeg računa bilance plaćanja.

Zbog uvođenja eura i jedinstvene monetarne politike postalo je jeftinije zemljama EU periferije posuđivati novac na međunarodnom tržištu jer su troškovi zaduživanja, odnosno povrati na državne obveznice svih zemalja eurozone bili izuzetno niski - tijekom 10 godina sve zemlje EU su mogle posuđivati po istim uvjetima po kojima je posuđivala Njemačka. Takvi su uvjeti bili nerealni jer su zemlje različite po rizicima, što se mora ogledati u njihovim troškovima zaduživanja.

Uvođenje eura potaknulo je tokove kapitala između EU jezgre i periferije. To je izvorišno i bila ideja Europske unije kao konvergencijskog mehanizma - pomoći relativno siromašnijim zemljama EU periferije da ulazak kapitala u zemlju preusmjere u investicije i proizvodnju, čime bi potaknuli rast ekonomije i bržu konvergenciju k bogatijim zemljama jezgre. No problem je što zemlje periferije nisu uvozile investicijska već potrošna dobra, čime je rastao dug privatnog sektora, a u nekim zemljama i mjehur na tržištu nekretnina. Rast svih tih zemalja bio je ovisan o inozemnom dotoku kapitala i zaduživanju države i privatnog sektora. Kada je došlo do zaustavljanja tokova kapitala iz EU jezgre u periferiju 2009. godine kao posljedica financijske krize iz SAD-a, postajalo je otežano zemljama periferije posuđivati na međunarodnim tržištima te su sve njihove domaće nestabilnosti isplivale.

S druge strane bogatije zemlje europske jezgre suočile su s problemima održivosti vlastitih modela socijalne države jer je kriza stvorila pritisak putem rasta nezaposlenosti i propasti poduzeća (opadaju prihodi od poreza, a raste pritisak na rashode), te s bankarskom krizom jer su morale spašavati banke koje su postale izložene naglo rastućim rizicima ulaganjima u dugove zemalja periferije. Bankarska kriza je u svim zemljama EU pokrenula lavinu rasta javnog duga i pritisak na fiskalnu održivost.

Bankarska kriza je posljedica (1) pada američkog tržišta nekretnina, (2) financiranja domaćeg booma na tržištu nekretnina, te (3) izloženosti dugu zemalja periferije. Podloga toga je regulatorna odluka Basel standarda koji je preusmjeravao ulaganja banaka u javne dugove (obveznice zemalja) umjesto u kredite privatnom sektoru, pod opravdanjem da je ulaganje u državne obveznice nerizična investicija. Podsjetimo na stav prije krize da dugovi zemalja periferije nisu bili rizično ulaganje. Banke su bile poticane da mogu zaraditi više posuđujući državama nego privatnom sektoru. Kreirana je pogrešna percepcija od strane regulatora i banaka da postoji nerizična investicija.

Članice EU, uključujući i Hrvatsku, suočene su s dva moguća scenarija. Prva je opcija poduzimanje skupa strukturnih reformi na sličan način na koji je to učinila Švedska suočena s krizom početkom 90-ih. Zbog neodrživosti modela razvoja i socijalne države iz 80-ih (koji je karakterizirala inflacija od prosječno 10%, visoke barijere ulaska na tržište poduzetnicima, padajuća produktivnost, visoki porezi, te visoki deficiti proračuna i rastući javni dug) Švedska je pokrenula opsežne reforme: od javne uprave, mirovinskog osiguranja, zdravstvenog sustava (konkurencija u primarnoj zdravstvenoj zaštiti), školstva (vaučeri), do snižavanja poreza i konsolidacije proračuna od 15% BDP-a uglavnom s rashodovne strane proračuna. Reforme je olakšala okolnost što im vanjskotrgovinski partneri nisu bili u krizi, zgog čega im je izvoz rastao. Ali su samim reformama stvorili inicijative privatnom sektoru da proizvodi, zapošljava i izvozi. Švedska je primjer pozitivnog utjecaja tržišnih sloboda i institucionalno efikasne države na ekonomski rast, a nisu uništili socijalnu državu već su je prilagodili na održivu razinu.

Druga je opcija zamka u koju je 90-ih upao Japan, koji više od dvadeset godina pokušava mješavinom štednje i raznih fiskalnih i monetarnih poticaja potaknuti gospodarstvo, a da se istovremeno čitavo vrijeme nalazi na rubu deflacije, dok je udio javnog duga u BDP-u preko 230%. Čak ni pompozno najavljivan Abenomics nije napravio pomak.

Snažniji ekonomski oporavak EU ne leži u rukama izabranih europarlamentaraca niti eurobirokrata, već u rukama vlada zemalja članica. Uloga Parlamenta i Komisije je uglavnom razvojna i redistributivna (kompenzirajuća): proračun EU usmjeren je na poljoprivredne subvencije, strukturne fondove i ulaganja u obrazovanje. Komisija nema mehanizme rješavanja strukturalnih problema. Ona može predlagati regulatorna rješenja za sprečavanje budućih šokova (poput bankarske unije), i može olakšavati trgovinske tokove i protok rada i kapitala, ali ne može rješavati strukturalne probleme pojedinačnih članica umjesto njihovih vlada. Stoga su za ekonomski opravak EU još uvijek važniji nacionalni od EU izbora.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 11:44