Zašto je danas važnije pisati o Plenkoviću nego o Kujundžiću

Krenuo sam pisati ovaj tekst o Milanu Kujundžiću, jer je to bilo logično s obzirom na događaje, ali sam onda ipak odlučio poslušati ministra Grlića Radmana i zato nastavljam pisati o - Andreju Plenkoviću.

- Mediji prate Kujundžića umjesto da pišu o našem predsjedanju Europskom unijom - odmahnuo je ministar vanjskih poslova kad su ga pitali o dubiozama s imovinom ministra zdravstva. Radman se samo pridružio plejadi partitokrata koji vide medije kao informativnu službu državnog protokola, a političare kao neshvaćene žrtve koje, zamislite samo, netko non-stop propitkuje.

I doista: jadan naš hrvatski premijer Andrej Plenković. Jednom rukom mora voditi Europsku uniju, a drugom stiskati refresh na mrežnim stranicama hrvatskih medija, da u svakom trenutku ima pod kontrolom koji mu je novi šok priredio neki član njegova upravljačkog tima, u ovom slučaju ministar zdravstva Milan Kujundžić.

Ovih dana u slučaju premijera Plenkovića više se radi o prisjedanju nego o predsjedanju Europskom unijom.

Što se još može reći, a da nije ionako očito, o političaru i građevinskom poduzetniku Milanu Kujundžiću? Pa već je svakome jasno kako je teže pronaći razlog zašto je on i dalje u Vladi nego argumente za njegov brzi odlazak. I baš zato što je s Kujundžićevim odnosom prema javnoj funkciji, javnosti i javnom interesu svima sve jasno, i nema prostora za relativizaciju, pažnju vrijedi usmjeriti onamo gdje ta stvar očito još nije dokraja shvaćena - u zonu premijera Andreja Plenkovića.

Kujundžić i Plenković nisu iste struke, nisu ni generacija, nemaju ni rodbinsku vezu, ne nalikuju jedan na drugoga, ne govore slično niti imaju afinitete koji se podudaraju. Ali kakve to veze ima kad se računa samo ovo: Kujundžić je Plenkovićev ministar. Ušao je u Vladu Plenkovićevom voljom, preživio je pokušaje rušenja u Saboru, opet Plenkovićevom voljom, pošteđen je izbacivanja s grupom ministara, također dobrotom Andreja Plenkovića, i sad nanovo kupuje zapravo Plenkovićevo političko vrijeme milošću istog tog hrvatskog premijera.

Kujundžić je, budimo realni, po svemu mali problem za Hrvatsku - takvih spretnih mešetara uvijek je bilo i navijeke će ih se naći. Daleko je veći problem što s vrha još nije poslan signal da su takvi političari i takva praksa incident, a ne dio sustava s kojim se, eto, trebamo pomiriti i s njim zauvijek živjeti u mekanoj kohabitaciji. Lako nama za Kujundžića, on osobno neće još dugo u izvršnoj politici, problem je što nam se “kujundžići” ponavljaju i recikliraju te što i dalje nema ni traga čvrstoj volji da se hrvatska politika dekujundžićizira.

Posljedica toga jest da je negativnim teretom jednog ili više ovakvih ministara nepovratno kontaminiran čitav ovaj politički establišment i da je pogrešna procjena premijera Plenkovića kako on osobno to može nadoknaditi i natkriti vlastitim djelovanjem i komunikacijom, čestim izlascima pred javnost, dugim objašnjavanjima, osobnom čistom imovinskom karticom, strpljivim odgovaranjem na pitanja i tako dalje.

Ne, Plenkoviću, nažalost, ne mogu “grlići-radmani” pomoći da ga javnost prestane vraćati na uvijek isto pitanje: gospodine premijeru, a što ćemo s “kujundžićima”?

I zato je slučaj ministra zdravstva, kao i njegova politička sudbina, drugorazredno pitanje, premda je u medijskom smislu sve to ekscentrično i zabavno, s obzirom na sve te nevjerojatne zaplete oko zamagljivanja stanova, oranica, posudbi, prijatelja, uknjižbi, prodaja, likvidacija...

No to je folklor. Ministar je već potrošen, ali model očito nije. Jer ovakvih poput Kujundžića već smo imali i, očito, ništa iz toga nismo naučili. S takvih s vremenom odbačenih političara samo se dalje prenosi sav taj nepodnošljivi teret: arogancija u politici, nepoštivanje kontrolnih mehanizama, ignoriranje Povjerenstva za sukob interesa, podsmijeh prema građanima, zauzetost privatnim interesima i investicijama tijekom mandata na ozbiljnim javnim poslovima, uzimanje pozajmica od prijatelja koji posluju s državom, rođačko kadroviranje, politička kombinatorika s ucjenjivanjem... Sve su to stvari koje nadživljuju i Kuščevića i Kujundžića i nastavljaju živjeti dalje s Plenkovićem.

Premalo je bilo trenutaka u mandatu ove Vlade kad se javnost nije morala baviti privatnim nekretninama nekih dokazano neuspješnih ministara i analizirati njihove imovinske kartice umjesto da se raspravlja o učincima reformi, kvaliteti novih zakona, prostoru za unapređenje života, poduzetništva i građanskih sloboda.

Mnogi su ovih dana pogrešno mislili kako su se u državi sve gruntovnice nanovo zagušile jer, eto, opet nitko od činovnika ne radi svoj posao. No prije će biti da su sve javne službe jednostavno zatrpane obrađivanjem različitih uknjižbi članova Plenkovićeve Vlade. Teško da se može na bilo koga u medijima prevaliti krivnja za nekretninomaniju premijerovih suradnika. Jednostavno je: ljudi vole čitati o bogaćenju drugih, još i više ako sami nemaju tu priliku. Ljudi se također vole ljutiti ako su ti koji se bogate upravo političari koji ne mogu povezati prihode s imovinom i koji pritom ne rade kvalitetno svoj javni posao.

Oprostite stoga, cijenjeni ministre vanjskih poslova: dok se crta šareni Kujundžićev Monopoly malo se teže isključiti i gledati vas dok predsjedate eurosesijama Coreper II/Coreper I, PSC Informal JHA.