Zašto je tajlandski redatelj pobijedio veterana Leigha

Cannes 2010. bio je po mnogočemu festival “velikih tema”, znatno obilježen politikom, ideologijom, ekonomijom i socijalnim trvenjima. Istodobno, canneskim žirijem predsjedao je ove godine Tim Burton, osebujni hollywodski čudak, čovjek koji je čitav filmski opus posvetio bajkovitom, izmaštanom i eskapističkom te čiji filmski imaginarij ispunjaju škaroruka čudovišta, gigantske gljive i čudnovata bića od žice i krpe.

U takvim okolnostima, svi koji su pratili Cannes na neki su način očekivali iznenađenje, pa kad se na kraju “iznenađenje” dogodilo - nije nikog previše iznenadilo! Većina komentatora pretpostavljala je da će s ovakvim sastavom žirija Zlatna palma otići u neobičnom smjeru, a u nedjelju se ispostavilo da taj “neočekivani smjer” ima rogobatno, teško izgovorivo ime: Apichatpong Weerasethakul.

“Ujak Bonmee sjeća se svojih bivših života”, film 40-godišnjeg tajlandskog režisera Weerasethakula, osvojio je u nedjelju Zlatnu palmu 63. filmskog festivala u Cannesu.

Pretplatnik na festivale

Najvažnija nagrada koja se može dobiti u svijetu neameričkog filma tako je otišla u jugoistočnu Aziju, regiju koja je već izvjesno vrijeme u filmskom smislu jako “in” te se smatra novootkrivenim, egzotičnim teritorijem art-filma. Nagrada je otišla redatelju koji pripada u krajnji, oštri rub modernističkog off-mainstreama, čiji filmovi rijetko igraju izvan festivalskog rezervata, no koji je sve prije nego nepoznat. Apichatpong Weerasathakul rođen je 1970. u Bangkoku, a odrastao u prašumskoj regiji sjeveroistočnog Tajlanda. Prvi film snimio je 2000. godine, a međunarodni proboj doživio je filmom “Sud sanaeha” (Blistavo vaši), koji je 2002. igrao u popratnom programu Cannesa, a potom i na zagrebačkom ZFF-u. Tada, 2002., domaća je festivalska publika bila kudikamo manje naviknuta na filmove oštro odmaknute od mainstreama nego što je danas, pa se sjećam zbunjenosti zagrebačke publike koja se u SC-u suočila s izrazito sporim filmom u kojem glavni junak ima kožnu bolest, a špica sa slovima kredita pojavi se na ekranu u 40. minuti! Weerasathakul je u međuvremenu nastavio s uspjesima, pa mu je u Cannesu 2006. prikazan i četvrti film “Sud pralad” (Tropska bolest), bajka prožeta folklorom i animizmom koju je britanski Sight and Sound uvrstio u popis 20 revolucionarnih filmova dekade. Britanski kritičar Johnatan Romney tom je prilikom sklopio i radni poetički termin “new slow cinema” (novi spori film) i njime nazvao stilsko usmjerenje u kojem je Weerastahakul jedan od pet ili šest ključnih protagonista. “Slow cinema” se, prema Romneyjevoj tezi, pojavio kao odgovor na dominaciju politiziranih, aktivističkih i ideološki užarenih filmovima nakon 11. rujna, a filmovi tog smjera vraćaju se spiritualnosti, transcendenciji i čistoći forme. Ako je to tako, tajlandski pobjednik Cannesa perfektan je primjer tog poetičkog zaokreta. Svi Weerasathakulovi bitni filmovi zbivaju se u regiji u kojoj je ponikao, u prašumama uz granicu Laosa. Svi su spori, elegični, s minimumom glazbe. Tematski počivaju na folkloru i vjerovanjima tajlandske unutrašnjosti te uključuju bajke, predaju, animistička i spiritistička vjerovanja. Sve to vrijedi i za “Ujaka Bonmeeja”.

Grk Angelopoulos

Naslovni junak filma je postariji bolesni čovjek koji se vratio u rodni kraj umrijeti, a o njemu skrbi mladi laoski bolničar. Jedne večeri, dok obitelj sjedi na verandi, pristupi im lijepa mlada žena. Ispostavi se da je to sablast Bonmeejeve davno umrle supruge. Šumski okoliš istodobno napučuju krupne, dlakave sablasti nalik majmunima iz “Planeta majmuna”, kojima k tomu oči svijetle crveno. Riječ je o duhovima umrlih (među ostalim Bonmeejeva nećaka). Duhovi ujaka Bonmeeja odvode u prašumsku pećinu, gdje on proživljava transcendentalno iskustvo i proživljava svoje bivše živote. U idućem prizoru pratimo Bonmeejev sprovod. Radnja se premješta u Bangkok, gdje Bonmeejeva obitelj nakon pogreba odlazi u turobnu hotelsku sobu, a posjećuje ih mladi Laošanin koji je sada redovnik. Sve to ispripovijedano je sporim, oniričnim kadrovima - sekvencama koje tek pokatkad presiječe oštrica ironičnog humora. Cannes doista odavno nije imao pobjednika koji je tako udaljen od dominantnog modela repertoarnog filma: posljednji takav primjer bio je možda Grk Angelopoulos s filmom “Vječnost i dan” 1998. Ako je pobjeda tajlandskog filma iznenađenje, još je veće iznenađenje popis onih koji su u diobi - zaobiđeni.

Filmski zemljopis

Britanski veterani Ken Loach i Mike Leigh nisu dobili ništa iako je Leigh slovio za totalnog favorita i miljenika kritike tijekom festivala. Burton, koji živi u Londonu, očito nije imao potrebu drukati za “susjede”, a britanska kritika Leigha i inače voli manje nego kontinentalna. Stanovito je iznenađenje i nagrada za režiju Francuzu Mathieuu Amalricu za “Turneju”, s obzirom na to da je Amalric ponajprije velika glumačka zvijezda koja se režije laća samo pokatkad. S druge strane, glumačke su nagrade ovaj put bile poprilično konvencionalne: u obilju izvrsnih uloga nepoznatih nezapadnih glumaca žiri se ziheraški opredijelio za dvije europske zvijezde - Javiera Bardema i Juliette Binoche - što je u priličnom kontrastu s neeurocentričnošću ostalih nagrada, koje su ove godine bez pardona dodijeljene filmovima iz Tajlanda, Koreje, Čada. Filmski se zemljopis odavno više ne svodi na trokut Europa - SAD - Japan, a ovogodišnji Cannes takvo je stanje samo još jednom jasno potvrdio.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 01:22