Zašto partizani nisu isto toliko hrvatski kao i Istra i Dalmacija

Koliko god bila dirljiva općenarodna sloga koju su osudama izjava predsjednika Europskog parlamenta Antonija Tajanija prikazali hrvatski politički dužnosnici i akteri javnog života, valja se zapitati kakva bi reakcija bila da je Tajani imao dovoljno mudrosti i preskočio završni poklič: “Živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija”. Jer, sve ono što je Tajani rekao u ostatku govora - da su krvoloci s crvenom zvijezdom na uniformama iz čiste mržnje ubijali nevine Talijane - suštinski se ne razlikuje od onoga što hrvatska desnica uporno ponavlja o pripadnicima hrvatskog antifašističkog pokreta. Pa onda kad Ruža Tomašić, jedna od političkih korifejki takve desnice, Tajanija proziva zbog revizionističkog govora, valjalo bi prvo precizno utvrditi što je tu točno revidirano.

Naime, ako je povijesna podvala sadržana u tvrdnji o “talijanskoj Istri i Dalmaciji”, onda je evidentno da su oni koji su hrvatsku Istru i Dalmaciju oslobodili od talijanske vlasti - osloboditelji. No, kako onda uklopiti osloboditelje u uobičajeni narativ desnice o partizanima kao totalitarnom, zločinačkom pokretu suprotstavljenom volji hrvatskog naroda?

Taj nepremostivi logički problem - gdje su oni koji su hrvatsku zemlju prepustili strancu zapravo heroji, oni koji su je oteli nevine žrtve sve dok na nju ne polažu pravo, a oni koji su je vratili Hrvatskoj de facto agresori - ugrađen je u same temelje hrvatskog nacionalizma. Od tamo izaziva trajne frustracije, razne argumentacijske akrobacije, pa i krajnje redikulozne ispade, poput teza Milana Ivkošića da zasluge za pripojenje Istre Hrvatskoj ne pripadaju partizanima, već lokalnom svećenstvu.

Pritom, ni formalna činjenica da se u Ustavu Republike Hrvatske tisućljetna nacionalna samobitnost definira i kroz odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća ne predstavlja bogzna kakav argument. Novopečeni suverenisti s desnice tu će spoznaju odbaciti kao “floskulu”. Možda su i u pravu. Tisuće spomenika osloboditeljima Istre i Dalmacije porušeno je, njihova su imena nestala s gradskih ulica i iz povijesnih udžbenika, a njihovi se praznici više ne obilježavaju. Ustav je, dakle, tekst bez sadržaja. Floskula.

S druge strane, diljem zemlje veliča se ustaški pokret, po zidovima niču grafiti s ušatim U i plaćaju se mise zadušnice za Antu Pavelića. Ruža Tomašić, vehementni borac za hrvatsku teritorijalnu cjelovitost, tijekom svog posjeta Australiji nastupit će na tribini u Domu Australsko-hrvatskog društva u gradiću Geelongu sjedeći ispod portreta Ante Pavelića, pa onda na pozive da se ispriča odgovoriti kako “australski Hrvati imaju pravo unutar svoja četiri zida držati slike koje god žele”. Ima li i Tajani onda pravo na zidu držati sliku talijanske Istre, a Viktor Orbán mađarskog Međimurja?

Prvi predsjednik Republike Hrvatske i Hrvatske demokratske zajednice, Franjo Tuđman, još je u svom govoru na 1. općem saboru HDZ-a u veljači 1990. ustvrdio da je “NDH bila i izraz kako političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika, a u ovom slučaju vlade Hitlerove Njemačke, tih težnji Hrvatske i njenih geografskih granica”. Ima li onda njegov samoproglašeni politički baštinik Andrej Plenković razloga prozivati talijanskog političara koji podsjeća na tu “spoznaju geografskih granica” Hrvatske?

Vlada pod vodstvom Socijaldemokratske partije Hrvatske - formalnog nasljednika Komunističke partije kao političkog vinovnika Narodnooslobodilačke borbe - organizirat će svečani vojni mimohod u povodu 20. obljetnice operacije Oluja s prikazom svih povijesnih hrvatskih postrojbi - od Domagojevih strijelaca do Trenkovih pandura - osim partizana. Ima li onda vodstvo SDP-a moralno pravo prozivati HDZ za odricanje od antifašističkih vrijednosti?

Govor Antonija Tajanija, koliko god bio povijesno netočan, huškački i skandalozan, zapravo je idealan lakmus test za identifikaciju hrvatske selektivne historiografije. U tom procesu ideološkog cherrypickinga gradi se konstrukt sjećanja satkan isključivo od događaja i stavova prihvatljivih aktualnoj društveno-političkoj doktrini - ugodan, ali povijesno jednako validan kao i fotografije iz rane faze ruskog boljševizma na kojima su Staljinovi cenzori naknadno crnim mrljama pokušavali ukloniti lica kasnijih disidenata. No, friško nafarbane crne mrlje sliku samo čine još rugobnijom.

Kada slavimo samostalnu i suverenu Hrvatsku, prisvajamo sve tekovine Domovinskog rata, od junačkih pobjeda, muke i žrtvovanja hrvatskih građana suočenih s velikosrpskom agresijom do tamnih trenutaka te iste borbe u Varivodama i Medačkom džepu. Ako prisvajamo hrvatsku Istru i hrvatsku Dalmaciju, prisvajamo i one koji su ih oslobodili od talijanske vlasti, njihove fojbe, njihove prijeke sudove, sva njihova herojstva i njihove zločine. Brisanje povijesti, osim što je najgora forma revizionizma, iznimno je opasno. Povijest koja je zaboravljena osuđena je da se iznova i iznova ponavlja.