Zašto se Plenković još ne ponaša kao odlučni lider, što mora hitno promijeniti i je li Milanović u jednoj stvari oko novog premijera ipak bio u pravu

Marić ide iz Vlade, Marić ne ide iz Vlade. Gasi se rafinerija, ne gasi se rafinerija. HDZ-u je važno mjesto šefa Sabora, HDZ-u više nije toliko važno mjesto šefa Sabora. Ivana Maletić hoće u Vladu, Ivana Maletić neće u Vladu. Tepeš ide u Bruxelles, Tepeš ne ide u Bruxelles. Brkić neće imati funkciju, Brkić će biti potpredsjednik Sabora. Mostu ne daju energetski sektor, Mostu daju energetski sektor…

Ovako nekako prolaze prvi tjedni s Andrejem Plenkovićem koji je rekao da će Vladu voditi "odlučno, odvažno, demokratski i uključivo".

U teoriji se prvi tjedni svakog premijera u pravilu spajaju u medeni mjesec, no u Plenkovićevu slučaju ne može se reći da je tako. Start s premalo fokusa a previše pokusa nesrazmjeran je s očekivanjima od novoga predsjednika HDZ-a koji je - ne treba zaboraviti - nedavno postigao gotovo nemoguće: donio pobjedu svojoj stranci u trenutku kad se to činilo čudom, nakon što su sami sebi rasturili Vladu, a njihov predsjednik bio ispraćen kao najnegativniji političar u novijoj povijesti.

S takvim rezultatom i širokim odobravanjem Plenković je imao priliku započeti odlučno i odvažno, kako je i najavio, ali iz nekog razloga, ili iz nekoliko razloga, to se ipak nije dogodilo. Prvo po čemu se trebala pročuti njegova Vlada - tako je bilo zamišljeno - jest porezna reforma, veliki projekt koji bi mogao dovesti i do promjena razumljivih najširoj javnosti. U skladu s poukom: "što napraviš u prvih stotinu dana, napravio si", i ova je osjetljiva, visokorizična politička stvar trebala grunuti dok je još Vlada zaštićena pojasom nevinosti i dok djeluje kao tim u koji je nešto teže unijeti razdor. Čak se i Most nekom čudnom, prisilnom političkom radnjom privremeno primirio pa je i s te strane situacija bila neočekivano povoljna. Činilo se da u takvim okolnostima s novim premijerom, koji govori mirno i tečno, misli brzo i djeluje samouvjereno, postoje pretpostavke da Vlada barem započne s dojmom da joj je prioritet javni interes.

No onda je zaredalo.

Umjesto razgovora o tome kome će biti odrezan kakav porez i kako će se to odraziti na ekonomiju i živote građana, opet su u prvi plan došli interesi koji nemaju veze s dobrobiti zajednice.

Ivani Maletić trenutačno je bolje u Bruxellesu. Brkić će napisati novi diplomski. Hasanbegović iz principa neće prihvatiti nijednu ponudu. Goran Marić neće informiranje, neće promet, ne želi biti bez lisnice, a neće ni otići iz Vlade. Martina Dalić ne može čuti za Marića, ni Marić za nju. Ali Marića vole iz Mosta…

Plenković će teško ikoga uvjeriti da u rad svoje Vlade, odmah na početku, svjesno i sračunato uvodi element neizvjesnosti, atmosferu tenzije, i to u područjima u kojima se od njega i Vlade očekuju najveći rezultati, u gospodarstvu i obrazovanju. Malo je vjerojatno da je to doista Plenkovićev politički, kadrovski, osobni izbor, prije će biti da su mnoga stršeća imenovanja i prateća iskakanja bila na različite načine uvjetovana.

To je težak izazov čovjeku koji mora brzo uspostaviti autoritet želi li na dulji rok upravljati prilično kompleksnom strankom, a kamoli državom.

Milanović se u svom stilu izrugivao Plenkoviću da su on i HDZ nespojivi, da Plenković pripada drugom ambijentu, Milanović je htio sugerirati socijaldemokratskom. U tome je naravno bilo puno političke pakosti, a malo podloge, kao i u drugim Milanovićevim reakcijama. No ima i istine u upozoravanju na tešku kohabitaciju Plenkovića i HDZ-a. Tu se ne radi toliko o politici i svjetonazoru, koliko o načinu rada. Ovaj Plenkovićev mekani pristup, propovijedanje uključivanja, timskog rada, izgradnja zaštitnih paralelnih struktura, savjeta mudraca itd., sve je to suprotno načinu na koji inače funkcionira HDZ.

Hoće li Plenković promijeniti HDZ ili će HDZ vrlo brzo promijeniti Plenkovića?

Dok bi se po Plenkovićevu držanju i nastupu možda i moglo govoriti o samopouzdanju, u sadržaju njegovih istupa i poteza vidi se i nesigurnost i ustručavanje.

Nimalo moćno ne izgleda kad se Plenković trudi napadno naglasiti kontinuitet u odnosu na propalu Oreškovićevu Vladu: ne samo da je uzeo svu silu njegovih ministara, novi premijer ponekad zvuči kao da je nesretan što uz sebe u Vladi nije mogao zadržati i samog Oreškovića.

Potom, opsjednutost formalnim zvanjima, naglašavanje titula ljudi u novoj Vladi (doktor Marić, doktorica Dalić, doktor Barišić). To više izgleda kao stvaranje alibija, zaštitne ograde u odnosu na one koji faktično i dalje upravljaju procesima u HDZ-u, posljedično i u Vladi.

Nešto kao: ovi moji su doktori, a ovi vaši tek trebaju diplomirati.

Zatim, prekomjerno uvođenje formalnih, birokratskih, stranih izraza u javni govor (hodogram, koherentan, ekspertiza, referenca itd.), i to djeluje kao folija za zamatanje nedomišljene politike.

Plus, naravno, prvi znakovi ozbiljne krize liderstva: prema svemu sudeći Plenković svojim ljudima u Vladi ne želi dati jasnu poziciju nadležnosti (na primjer slučaj Dalić-Marić).

Premijer možda procjenjuje da će on biti jači od negativne energije za koju se očekuje da će se stvoriti u četverokutu Marić-Marić-Dalić-Ćorić, no pitanje je ima li on te supermoći.

Ako se pokaže da ih ipak nema, s Vladom bi brzo moglo poći po zlu. Samo da sve ne završi onako kako je to jučer lijepo opisao Mostov ministar Slaven Dobrović:

"Traži se rješenje u smislu iznalaženja rješenja".