PIŠE JELENA LOVRIĆ

Želi li Vlada konačno urediti ili onemogućiti referendume?

Odluka Ustavnog suda o antićiriličnom referendumu pokazuje da postoje teme koje treba izuzeti od takvog izjašnjavanja građana
 Bruno Konjević/CROPIX

Najavu da Vlada konačno namjerava pokrenuti zakonsko uređivanje referendumske materije svakako treba pozdraviti. Konačno, jer ta je obaveza - prema odluci Ustavnog suda - stara već četiri godine. Nejasno je samo zašto se na isti način ne odgovori i zahtjevima za promjene izbornih zakona, što od Vlade, na isti način kao i u slučaju referenduma, traži i stručna i opća javnost. Zato planirano redizajniranje referendumskih pravila otvara pitanje uvodi li Vlada red u dosad loše, nelogično i kaotično normiranu materiju ili pokušava uvesti kontrolu i podrezati krila nemiloj joj referendumskoj ofenzivi.

Jako je dobro što se referendumski postupak namjerava učiniti transparentnijim. U tom je pogledu dobrodošla ideja da bi inicijatori referenduma morali obrazložiti svoj zahtjev, podastrijeti argumente za provođenje referenduma, definirati ciljeve koje žele postići neposrednim odlučivanjem građana. Da je takva obaveza dosad postojala, sigurno se ne bi moglo dogoditi da, primjerice, pokretači refenduma o braku u kampanji govore jedno, a danas drugo. Prije su svoje homofobne inspiracije skrivali, danas unošenje muško-ženskog braka u Ustav proglašavaju branom zakonskom priznavanju životnih gay zajednica. Isto vrijedi i za obavezu da se financiranje referenduma učini razvidnim, neskrivenim kako je to bilo dosad. Ne samo zato da bi se isključili crni fondovi ili prljave pare. Važno je znati tko plaća koju referendumsku inicijativu. Svakako je potrebno definirati i krug pitanja o kojima se referendumski ne može odlučivati. Odluka Ustavnog suda o antićiriličnom referendumu jasno pokazuje da postoje teme koje moraju biti izuzete iz takvog načina izjašnjavanja građana. Da je takav osigurač bio ugrađen u sadašnje zakone, zemlja bi vjerojatno bila pošteđena višemjesečnog neodgovornog napumpavanja antimanjinskih raspoloženja, koja su otvorila neke stare rane i Hrvatsku bacila godinama unatrag.

Međutim, ideja da se skupljanje referendumskih potpisa preseli s trgova i javnih prostora u tijela državne vlasti nikako nije dobra. I ne može joj biti opravdanje da se dosad potpisivanje znalo odvijati i na posve neprimjerenim mjestima. Ulica uopće nije neprilična za takvu vrstu aktivnosti, dapače!, škole i crkveni prostori jesu. Zato takve zloupotrebe treba onemogućiti. Ali kidnapirati referendumske inicijative od njihovih pokretača i zatvoriti ih u državne urede, to je vrlo zločesta zamisao. U takvom aranažmanu skupljanje potpisa sigurno bi se otežalo. Građane se ne smije vući za rukav da bi nešto potpisali, ali ih se isto tako ne smije ni dekuražirati. Osim toga, izmještanjem pod skute države referendumske bi se inicijative ispraznile od energije njihovih pokretača, koja ih sada gura i nerijetko je važan razlog njihova uspjeha.

Iza takve ideje ne stoji samo posvuda političkoj klasi imanentna tendencija sveopćeg birokratiziranja. Ne, iza tog prijedloga stoji strah od direktne demokracije i narodnih inicijativa. Politička je klasa u ovoj državi okupirala cjelokupan politički prostor i žustro eliminira svaki pokušaj da se u njega uđe. Sklona ga je zatvoriti za sve izvan uske institucionalne politike. Zato su u Hrvatskoj uvjeti za pokretanje referenduma vrlo teški, teži nego što je uobičajeno u drugim zemljama. Kvota potrebnih potpisa nelogično je visoka, a vrijeme njihova skupljanja prekratko. Svojevrsnim podržavljenjem referendumskog postupka sada se izmišlja nova prepreka. Zato je posve opravdano postaviti pitanje želi li Vlada promjenom zakona regulirati ili opstruirati provođenje referenduma.

Pitanje se postavlja pogotovo jer Peđa Grbin, SDP-ov instant ustavni stručnjak koji je promjene zakona najavio, uopće ne spominje neke druge problematične aspekte referendumske materije. Nije rekao baš ništa o jednom od najvećih problema: nepostojanju bilo kakvog praga izlaznosti da bi se referendum na nacionalnoj razini smatrao pravovaljanim. (Za razliku od lokalnih referenduma, gdje je taj kriterij - posve suprotno - postavljen previsoko, pa su zato gotovo svi dosad morali propasti.) Nelogično je, nedemokratski i neodrživo da odluku, prema važećem zakonu, donosi većina na referendum izašlih birača, neovisno o tome koliko ih je. Čak ako se odazove zanemariv broj ljudi, koji se na prste jedne ruke mogu prebrojati. Hrvatskoj se to još nije dogodilo, ali može. Zato bi svakako valjalo propisati minimalnu izlaznost, odnosno odrediti razuman broj birača koji se na referendumu moraju izjasniti kako bi se taj oblik iskazivanja narodne volje smatrao valjanim.

Hrvatska je zemlja s izrazito malo održanih referenduma, ali je zazor političke klase od takvog involviranja građana u uređivanje države i društva ogroman. Bilo bi dobro da nova zakonska rješenja ne budu ispisana strahom, nego demokratskom inspiracijom i razumom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 17:21