ZAGREB - Kad se Severina kao pokošena, nakon jednog dubokog pogleda u oči, zaljubila u ‘srpskog kralja bakra’, ponovno se aktualizirala jedna stara priča. Radi se o jednom od najperzistentnijih urbanih mitova iz zagrebačkih kavana još od ranih osamdesetih, od vremena Novog vala: Srbi su našim ženama neodoljivi (baš kao što Beograđane prođu srsi uzbuđenja kad vide ili, još više, čuju pravu Zagrepčanku).
Urbani mit
Taj urbani mit nitko nije sistematski proučavao ili dokazao, zapravo je malo trajnih veza koje su se održale, no nikad nije poljuljana ta osnovna teza o kobnoj privlačnosti Drugog na našim prostorima. Sad se izvlače i drugi primjeri, poput Radeljaka i Bebe Lončar, Lucije Šerbedžije ili Mire Furlan i Gorana Gajića. No, režiser Gajić je bio Zagrepčanin baš kao i naša poznata glumica, tu se vjerojatno radi o posve drugoj priči.
Ne bih sad htjela gnjaviti s interpretacijom Freudova termina ‘narcizam malih razlika’ koji je poslije proširio Lacan... No, ukratko, oni koji su nam veoma slični jer žive pokraj nas, ali su ipak Drugo, drugačiji, uvijek u nama bude osjećaj naše jedinstvenosti, pa i izuzetnosti. To je često podloga za sukobe, no istovremeno, u muško-ženskim odnosima, to je neka vrsta katalizatora, pojačivača želje. Ne mogu niti nabrojati koliko sam puta u posljednjih trideset godina čula od Beograđana kako uživaju kad slušaju Zagrepčanke ili Splićanke kako razgovaraju.
Seksi i uzbudljivo
To im je seksi, prepoznatljivo, blisko, no posebno, slatko, uzbudljivo. Ne radi se tu samo o tome koliko su nama oni zanimljivi ili seksi, već i o jednoj vrsti samozaljubljenosti: gledane očima ‘susjeda’, mi se osjećamo kao da smo posebne, nekako zanimljivije. To je za žene uvijek laskavo, žene uvijek osjećaju kad ih netko promatra kao rijetku orhideju, s udivljenjem...
No, možda ne treba komplicirati, možda bi bilo pametnije da cijelu stvar puno prizemnije objasnim jednom često citiranom izjavom moje prijateljice koja je u doba Novog vala imala dečka iz Beograda, pa je, kad se dogodio veliki razlaz, znala neutješno ponavljati: otkako u Zagreb ne dolaze Srbi, nema više pravih - recimo to na engleskom jer zvuči manje bezobrazno - fuckera.
Austro-ugarski maniri
Srpski muškarci, mnogi, sigurno ne svi - ni muškarci ne zaslužuju generalizacije - pravi su Balkanci. Oni uživaju pokazati kako su moćni, bogati, kako su spremni potrošiti kad izgube glavu... Racionalnost, štedljivost, uštogljenost, zatvorenost austrougarskih malograđana ili ponekih Zagrepčana sigurno nisu njihove osobine, kao što ćete zaista teško naći žene kojima su te nabrojene austrougarske karakteristike seksi.
U Beogradu još vrijede neka drevna džentlemenska pravila: žene ne plaćaju račune, a pitanje je muške časti pokazati odabranoj ženi da za nju nikad ništa nije preskupo, jer se time pokazuje koliko su cijenjene, obožavane, posebne.
Naličje mačizma
Tu vrstu odnosa prema ženama zapravo vidimo u turskim sapunicama. To je povratak na patrijarhalne, konzervativne vrijednosti, što je očito našim ženama nedostajalo, inače to ne bi željele gledati. Pogledajmo samo obožavanog Onura, koji je upravo ta vrsta pravog balkanskog muškarca. Nema te stvari koju ne bi napravio za Šeherezadu, često i neshvaćajući koliko to nju na mnoge načine infantilizira, pretvara u nekoga tko u svom životu najvažnije odluke uvijek prepušta drugom... Ma koliko žene o tome šutjele, mnoge zapravo žude za tom vrstom muškosti.
No, kao što mi je objasnila jedna prijateljica, postoji i naličje tog balkanskog mačizma. Kad se jednom žena na koncu vjenča i, recimo, dobije dijete, sve te osobine postaju nepodnošljive. Muškarci se i dalje ‘moraju’ potvrđivati u kavani, provoditi dane u društvu, pokazivati trošenjem koliko su moćni, snažni. Cijela stvar s balkanskim mačistima donekle podsjeća na onaj stari vic o neodoljivim plavušama s kojima svaki muškarac želi imati aferu, no uvijek se prije braka sabere i oženi brinetu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....