Znate li onaj vic o nogometašu koji je tužio svoju domovinu

Znate viceve o nogometašima, nisu u biti drugačiji od viceva o policajcima ili plavušama, smisao je da muškarci koji nogama guraju loptu nisu pretjerano bistri. Narodu je to drago vjerovati. Možda zbog zavisti jer nogometaši odlično zarađuju i imaju lijepe žene, neodoljivo je smijati se gluposti vratara, krilnih braniča i ofenzivnih veznih.

U Srbiji imaju čak lik koji se pojavljuje u gotovo svim ovakvim vicevima, stvarnu osobu čija je blesavost u predaji izrasla do mitskih razmjera, nekadašnjeg igrača Crvene zvezde Dragišu Binića, tuduma koji trči uz aut-liniju da se ne izgubi. Među mnogim, vjerojatnije izmišljenim nego istinitim anegdotama o njemu, vjerojatno je najpoznatija kako je nazvao kući i rekao: “Halo, mama, Dragiša Binić ovde.”

Dugo godina bio je ovo moj omiljeni vic o nogometašima, dok prije nekoliko dana nisam pročitao da je Joe Šimunić svoju voljenu hrvatsku domovinu tužio Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu tvrdeći kako mu je uskraćena sloboda izražavanja kad su ga kaznili jer je nakon utakmice vikao ustaški pozdrav “za dom spremni”.

Dakle, to je nešto za pasti na dupe od smijeha: ustaše i sloboda izražavanja. NDH je bila fašistička diktatura gdje se komuniste vješalo za bacanje letaka. Politički su se neprijatelji hapsili i batinali, Židovi ostajali bez pokretne i nepokretne imovine i željezničkim transportima otpravljani u logore smrti, srpska su sela gorjela, katkad zajedno sa seljacima, i deseci hiljada, od beba u krevetićima do devedesetogodišnjih starica, poklani su kao telad.

A Joe Šimunić bi o ljudskim pravima.

Kad se Europskom sudu za ljudska prava - za sve koji sporije kontaju naglašavam još jednom: ljudska prava - javi obožavatelj jedne države u kojoj je ljudski život vrijedio manje od psećeg govna na potplatu, to ja zovem vicem u usporedbi s kojim blijede svi drugi vicevi o intelektualno inferiornim nogometašima. “Halo, mama, Dragiša Binić ovde” više nije smiješno. Dragiša Binić čini se kao profesor doktor, akademik i nobelovac za Joea Šimunića i njegovog advokata, tko god je taj pravni učenjak, koji su povezali ustaše sa slobodom izražavanja i ljudskim pravima.

U Strasbourgu su se vjerojatno ludo zabavljali čitajući pismo nevoljnog hrvatskog stopera. “Koji genije! Slušaj, molim te, ovo!” vikali su razdragano dok ih je predsjednik sudskog vijeća preklinjao: “Kolege, molim vas”, a zatim su se svi umirili, obrisali suze i, očekivano, odbacili tužbu. Jer, kako je to uopće moglo drugačije završiti? Uzdiže li netko nepravdu, kako se usuđuje govoriti o pravdi? Pozdravlja li kako se pozdravljalo u doba kad su se na okrutan i ponižavajući način istrebljivali oni druge vjere i nacije, zašto očekuje da ga zaštiti građanska država u kojoj su svi jednaki?

Kako ne shvaća da se ne može tražiti slobodu u ime tiranije, toleranciju u ime nasilja? Kakav je to krš u glavama desničara da ne shvaćaju kako zapaliti pravoslavnu crkvu nije prvorazredna civilizacijska stečevina, neprocjenjivo kulturno dobro, europska vrijednost i humanistička tradicija koju valja brižljivo njegovati i spašavati da ne izumre?

Tužno je ponekad gledati kako su desničari nesvjesni sebe, kakav je dubok i nepremostiv jaz između onog što jesu i onoga što bi željeli biti. I kako se sami sebe čisto prepadnu kad im se na fejsu omakne slika s ustaškom kapom. U gluhi noćni sat, valjda napušeni, pozovu na klanje Srba, sve sa smajlićima koji namiguju i podižu palac, da bi se sutradan skrušeno ispričavali kako nisu tako mislili, nisu to njihove riječi, mama i tata su ih drugačije odgajali, netko im je provalio u profil. Omladina, kako se čini, više ne provaljuje u trafike. Danas svi provaljuju u fejsbuk.

Nasuprot desničarskim šupcima i njihovom uobičajenom plakanju “nije to moja ustaška kapa, to mi je od jednog prijatelja”, jedan mladi ljevičar prošli je tjedan priznao svoj zločin ne kajući se i ne tražeći oprost ni od koga. Filip Drača, čuli ste za razbojnika koji je narisao srp i čekić na postolje Tuđmanova spomenika kod Lisinskog, a koji je uhvaćen nakon što su za njim raspisali tjeralicu kao za Billyjem the Kidom.

U zemlji u kojoj pedofilske nakaze spokojno srču bistru goveđu juhu u domovima za umirovljene svećenike, redarstvo je, zamislite, upreglo snage uhvatiti autora jednog političkog grafita, i to ne, kako biste možda mislili, autora jednoga od onih dvadeset sedam milijardi četiristo pedeset šest milijuna sedamsto šezdeset osam hiljada devetsto dvanaest ustaških U na zidovima diljem domovine, već autora jednoga od ukupno tri srpa i čekića.

Svaka čast, momci. Imate piće od mene.

Mladić, istina, nije bio teško naoružan. Nije se, kako su policajci vjerojatno zamišljali, zatvorio u Raiffeisen banku i prijetio da će poubijati taoce ako mu na pisti Međunarodne zračne luke Franjo Tuđman ne ostave putnički avion s dovoljno goriva da pobjegne u Sjevernu Koreju, već je mirno rekao da je on onaj kojega traže i ušao u policijska kola, a kasnije, na ispitivanju nije se izmotavao, lagao i muljao kao kakav neovisni za Hrvatsku.

Filip Drača bio je neustrašiv i hladnokrvan kao Rade Končar i još se u intervjuima posljednjih dana krasno sprda sa sistemom od kojega ne traži ama baš ništa. “Danas je jasnije nego ikad da Republika Tuđmanija nema budućnost. Meni nije stalo do toga da ona bude bolja, jer ne vjerujem da je to moguće”, kaže on, a ja se klanjam njegovom drskom, nepotkupljivom poštenju. Njegovo je šaranje spomenika, premda će kazati da je radio lakomisleno i u žurbi, bilo zapravo rijetko iskreno i zrelo za naše političke prilike.

Takve pobunjeničke akcije, u kojima mladi pokazuju potpuni prezir za ovo naše sramotno stanje, jedine zaslužuju poštovanje. Jedino je još vrijedno kad išaraju spomenik, popišaju se u Bandićevu fontanu ili ne ustanu na himnu. Zbog koga bi zaista ustajali, zar zbog Joea Šimunića, Željka Glasnovića, Josipa Đakića, Nikole Grmoje, Ivana Pernara, Davora Bernardića... tko je ovdje osoba, ili politička stranka, ustanova ili vrijednost zbog koje bi trebalo podići stražnjicu sa stolca? Najte se inkomodirati. Samo vi sjedite, djeco.