Najčešći problem koji ljudi imaju u odnosu prema novcu je taj da ga nemaju dovoljno, znakovito nam kaže psihologinja Dubravka Miljković.
- Pritom ne mislim samo na one koji ga imaju premalo da bi pokrili sve rupe u osobnom i/ili obiteljskom budžetu, nego i na one koji bi te rupe mogli prekriti piramidama novca, ali im još uvijek nije dovoljno – govori stručnjakinja.
Da bi svoju tvrdnju opisala na slikovit način, prisjeća se jedne priče.
- Američki pisac i satiričar Kurt Vonnegut bio je svojedobno pozvan na zabavu koju je organizirao neki milijarder, menadžer hedge fondova. Pričajući poslije o tome svom prijatelju i kolegi Josephu Helleru, rekao je: „Taj ti menadžer za jedan dan zaradi više nego što si ti za svoju ‘Kvaku 22‘ zaradio cijeli život!“ – „Da“ - kaže Heller, „ali ja imam nešto što on nikada neće imati – dovoljno“. Znači, nastojmo živjeti tako da imamo dovoljno. Ne možemo svi biti ni menadžeri fondova za zaštitu od rizika ni tiražni pisci, ali već ako čitate ovo: imate dovoljno. Želite li više, razmislite o svojim znanjima, vještinama, sposobnostima i načinima na koje ih možete kapitalizirati – govori Miljković.
Novac (ne) povećava sreću
Iako upozorava na to da promislimo o tome treba li nam doista više novca, psihologinja ističe kako bi bilo licemjerno tvrditi da novac nije važan.
- Novac nije važan samo onima koji ga imaju dovoljno. A vidjeli smo koliko je to „dovoljno“ rastezljiv pojam. Osobito ako se uspoređujemo s drugima. Naravno, ljudima koji ga nemaju, novac je važan i oni su zbog toga manje sretni. Novac povećava sreću kad može pridonijeti zadovoljavanju temeljnih potreba. Ako svaki dan moramo brinuti hoćemo li imati za hranu, ako živimo u lošim uvjetima, ako smo stalno zbog toga pod stresom, vjerojatno ćemo biti nesretni, često i bolesni. Međutim, velik novac nije nikoga učinio ni velikim ni sretnim čovjekom. Samo zabrinutim. Osim u slučaju kad je iskorišten za dobro drugih – kaže psihologinja.
Pitamo ju može li se financijsko ponašanje promijeniti i kako psihološki faktori utječu na naše financijske odluke. Iako bismo na prvu rekli da naš odnos prema novcu ovisi o tome koliko ga imamo, to nije tako.
- Količina novca nije ključni faktor za naše financijsko ponašanje. Da je to tako, na naše bi odluke o kupovini utjecali samo upotrebni motivi. Na primjer, hladno mi je, na buvljaku sam i baš nađem dovoljno topao kaput koji mi odgovara veličinom. Međutim, psihologija uvijek nešto pokvari. Kreću misli koje nam govore: ‘Pa valjda zaslužujem i nešto bolje; što će drugi reći?‘. Da idemo na pusti otok, bilo bi nam skroz svejedno. S obzirom na to da nismo tamo, uvijek razmišljamo o tome kakav ćemo dojam ostaviti na druge; što će drugi reći… A istina je da drugi više misle o sebi nego o nama. Navodno je Armani, kad su ga uhvatili kako u robnoj kući kupuje neku jeftinu košulju, izjavio da je ta košulja sasvim dobra i da samo budale istu takvu plaćaju pet puta skuplje samo zato što je s nečijim potpisom – govori Miljković.
Mora li kvaliteta biti skupa?
Nastavlja kako neki ljudi takve svoje (pre)skupe kupovine opravdavaju onom starom krilaticom kako nisu dovoljno bogati da bi kupovali jeftine stvari.
- Smiješno je vjerovati kako su skup(lj)e stvari i kvalitetnije. Osobito je to smiješno iz usta roditelja koji time pokušavaju dokazati potrebu kupovine majice od 50 eura djetetu od pet godina. Ima i niz zanimljivih istraživana na tu temu. Tako su u jednom tražili od stručnjaka za vino, sommeliera, da ocijene kvalitetu dvije vrste vina. Jedno je bilo u fensi boci s umjetnički dizajniranom etiketom, a drugo u običnoj boci s običnom etiketom. To je vino ocijenjeno kao slabo, obično. Za razliku od prvog koje je bilo kompleksno, zaokruženo. Voljela bih da sam mogla vidjeti face sudionika kad su im rekli da su sadržaji boca zamijenjeni; to kompleksno vino zapravo je bilo obično. Dakle, naša očekivanja uvelike utječu na naše ponašanje. Ne samo u kupovini – ističe Miljković.
Kako je Miljković već spomenula, roditelji i ostatak obitelji prilično su važni za oblikovanje obrazaca i uvjerenja koja formiraju naš odnos prema novcu.
- Mnogi roditelji u najboljoj namjeri obasipaju djecu igračkama, odjećom, obućom, svime što dijete poželi i odmah kad poželi. Jer oni to kao djeca nisu imali, zavidjeli su onima koji su imali i obećali su sami sebi kako će njihovo dijete sve to imati i biti sretno pa makar morali i od svojih usta otkidati. I onda su se neki psiholozi sjetili da bi mogli pratiti odrastanje takve djece i vidjeti hoće li oni stvarno biti sretni kad odrastu. Ili barem sretniji od onih koji nisu sve to imali. E pa, nisu. Ne samo da su bili manje sretni od onih financijski „zakinutih“, nego su bili i više orijentirani na materijalne ciljeve. Drugi ljudi su ih zanimali samo ako su ih mogli iskoristiti. Bili su tjeskobniji, skloniji depresiji i nezahvalni. Znači, sve radiš za njih, zbog njih i umjesto njih, a oni nesretni i nezahvalni. Ne čekajte da vam djeca odrastu da biste se i sami uvjerili u sve to. Odmalena moraju znati da novac ne raste na stablu i da ne mogu dobiti sve što požele, čak i u slučaju da im to možete priuštiti. Također, odmalena moraju imati kućni posao koji će obavljati, usput se učiti odgovornosti, a onda dobiti i neku malu nagradu – savjetuje psihologinja.
Vrijeme za razmišljanje
Novac nerijetko trošimo impulzivno. Ponese nas trend, veliko sniženje, dobra akcija.
- Ponekad znam ući u dućan i tražiti da mi pokažu to što je sniženo 70 posto. Još nisam imala sreće: uvijek je to već prodano. Ako potrošimo više novca nego što smo planirali, ako često ulazimo u trgovine s „akcijama“, ako često nakon prvog oduševljenja, za dan, dva vraćamo kupljeni proizvod – imamo problem. Planirajte kupovinu. Prije nego što odete u kupovinu, odredite koliko smijete potrošiti. Ako vam se nešto baš jako svidi, a iznad je sa sobom dogovorene granice, dođite sutra po to, odnosno dajte si vremena za razmišljanje i predomišljanje. Je li to nešto što vam doista nužno treba ili biste samo htjeli imati jer svi već imaju? Savjet plus: budući da su većina impulzivnih kupaca žene, čak njih 75 posto, u kupovinu s popisom onoga što treba kupiti, treba poslati muškarce. Oni se neće usuditi kupiti ništa što nije na popisu – govori Miljković.
Jedan od najboljih načina za stvaranje prostora za pametne investicije i akumulaciju bogatstva je štednja. Štedjeti možemo na razne načine - ubacivanjem novca u kasicu-prasicu, ulaganjem u zlato, dionice ili pak u mirovinske fondove. Ulaganjem u treći mirovinski stup, odnosno dobrovoljnu mirovinsku štednju, osiguravamo si sigurnu financijsku budućnost. Prednost trećeg stupa je što u njega može uplaćivati svatko, neovisno o dobi, zaposlenju ili primanjima.
Što se tiče štednje, ljudi se, kaže psihologinja, dijele u tri skupine: oni koji štede, oni koji misle da ne mogu štedjeti i oni koji misle da ne moraju štedjeti. Ipak, nije poanta svega štedjeti samo novac, već i druge resurse.
- Oni koji štede, štede za neku konkretnu svrhu - namještaj, auto, ljetovanje ili za „crni fond“, za neku nepredvidivu lošu situaciju kao što su kvarovi u kući ili na sebi. No, treba štedjeti i zbog mogućnosti kupovanja vremena. Znam da neobično zvuči, ali zamislite da imate neki novi, uzbudljivi hobi. Jako se želite njime baviti, ali imate i gomilu kućnih poslova koje morate obaviti. Ne volite ih raditi ili vam se jednostavno ne da raditi ih. Ne biste li voljeli naći nekoga kome ćete platiti da to obavi umjesto vas? Vrijeme koje možete potrošiti na nešto što vas veseli važnije je od novca. Istraživanja pokazuju da takvo otkupljivanje vremena, bez obzira na prihode, povećava životno zadovoljstvo. Ili trebate nekamo otići. Gradskim prijevozom je komplicirano; idete li autom, ne znate gdje ćete parkirati, živčani ste već dva dana prije. Ne bi li bilo bezbrižno odvesti se taksijem? Živci koje ćete sačuvati važniji su od novca. Vi štedite – zaključuje Miljković.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Raiffeisen mirovinskih fondova.