Nova mama

Anđeli doista postoje - i rade kao patronažne sestre

Ne znam jesu li takve i druge patronažne sestre, ali tetu Vericu isti smo tren doživjeli kao dio obitelji.
Zahvaljujući sestri Verici palo je i prvo Filipovo 'kupanje'. Woo-hoo!
 Foto: iStock

Moja omama bila je primalja i patronažna sestra. Kako je bila Austrijanka, maminu mamu uvijek smo zvali omama, a ostatak Virovitice gdje je živjela, zvao ju je 'babica Škulj'. Stotine malih beba stigle su na svijet zahvaljujući njezinoj vještini i stotine nesigurnih mama naučilo je kako brinuti o novorođenčadi zahvaljujući njezinoj poduci. Još dugo nakon što je otišla u mirovinu u virovitičkoj su bolnici prepričavali kako su uvijek znali kad je babica Škulj dežurna i brine o tek rođenim bebama, jer kad je ona s njima, maleni ne plaču. Naime, bebama je ostavljala upaljeno svjetlo i radio i oni su to voljeli daleko više nego da je bila potpuna tišina i mrkli mrak. Godinama je radila i kao terenska babica i patronažna sestra, a rodilje i novopečene majke po čitavoj Virovitici i svim okolnim selima obilazila je na biciklu - bilo ljeto ili zima. Baš ta dugotrajna bicikliranja po cičoj zimi kasnije je itekako osjećala na svojim koljenima.

Nebrojeno puta sam je se sjetila dok sam bila trudna i pogotovo nakon što sam rodila. Što bi mi ona rekla i što bi mi savjetovala? Kako da se brinem o bebi, kako da je hranim i kupam? Zašto plače? Kad će sve to postati lakše?

Omama je umrla prije dosta godina i nažalost ne mogu s njom više razgovarati. No, srećom, upoznali smo tetu Vericu.

Kad smo s bebom došli doma iz bolnice, bio je petak pa smo prvi posjet patronažne sestre morali čekati do ponedjeljka.

- Pa preživjet ćemo nekako ta dva dana!

U ponedjeljak oko 10 ujutro probudilo nas je zvono na vratima. Zapravo, ne baš probudilo jer s par dana starom bebom ionako nema spavanja. To je bila teta Verica, naša patronažna sestra.

- Uđite, uđite - rekli smo sitnoj ženici u kasnim pedesetima, vrlo prijazna i blaga lica.

Naša labradorica Hila znatiželjno se vrzmala oko vrata pokušavajući vidjeti tko je to došao.

- Bojite li se psa? - pitali smo tetu Vericu.

- Ne, naravno! I ja imam jednog kod kuće. Pa to su drage male ljubavi - rekla je teta Verica češkajući Hilu po glavi i vratu.

- Pa imam ja nešto za tebe, pa da, pa da! - tepala joj je tražeći nešto po svojoj torbi. Izvadila je vrećicu s psećim keksićima i pitala nas smije li joj dati koji.

- Da, naravno - rekli smo joj - Sad ste ju osvojili, vaša je!

Osvojila nas je na prvu

A nas je tako, odmah na prvu loptu, osvojila teta Verica i prije nego je uopće uzela u ruke našeg Filipa. O ljudima možete zaključiti jako puno s obzirom na to kako se odnose prema psu.

- A gdje je vaša beba? - pitala je Verica.

Maleni je bio u svojem krevetiću i taman se budio. Teta Verica ga je nježno uzela u ruke.

- Pa dobar dan, ljepoto mala! Pa tko je mala slatka ljubav? Pa tko je ovaj lijepi dečko?
U načinu na koji je držala Filipa, kako ga je nježno nosila i kako mu je govorila, odmah se vidjelo da dobro zna što radi. A tepala mu je kao da mu je rođena baka, a ne patronažna sestra.

Za mladu obitelj s malom bebom patronažna sestra je najvažnija osoba na svijetu, možda čak važnija i od pedijatra. Upravo će ona obaviti prvi pregled nakon bolnice, provjeriti napreduje li beba kako treba i dobiva li adekvatnu njegu. I naravno odgovoriti na milijune pitanja zabrinutih roditelja.

Znala je da nismo

Teta Verica je prvo pregledala otpusna pisma iz bolnice i sve podatke zapisala u svoju tekicu. Postavila nam je nekoliko općenitih pitanja o tome kako smo se snašli, kako se osjećamo i imamo li kakvih problema. Nije nas pitala jesmo li se naspavali jer, kaže, zna da nismo i da će tako biti još neko vrijeme. Ali to je nešto što smo znali unaprijed. Nakon toga uslijedio je pregled bebe.

- E sad ćemo pogledati tebe, ljepoto mala!

Skinula je Filipa i dobro pregledala maleno tjelešce, ručice i nožice. Pregledala mu je oči, nosić, kožu, a onda ga stavila na vagu. Uobičajeno je da bebe nakon rođenja još u bolnici izgube malo na težini, no to što su izgubile obično bez problema vrate u idućim danima. I Filip je bio na dobrom putu da uskoro povrati izgubljenu težinu. Već bi u tome možda bio i uspio da dojenje nije predstavljalo takav problem.

- Mučimo se s dojenjem - požalila sam se teti Verici - To strahovito boli, na bradavicama mi se stvaraju krvave rane, ne znam što da radim.

Napokon netko tko razumije

- Vidite - odgovorila je teta Verica - majčino je mlijeko bez daljnjega najbolja hrana za male bebe. Ali dojenje je ujedno i vrlo težak i naporan posao i ne ide svima glatko. Dojenje je trenutno trend i jako ga se potiče, ali ne govori se baš puno o svim problemima koje ono donosi. Također, poprijeko se gleda na majke koje dohranjuju svoju djecu formulom, ali ako na bradavicama imate krvave rane, olakšajte život i sebi i bebi pokojom bočicom.

Nakon pregleda uslijedilo je kupanje, odnosno brisanje vlažnom vaticom jer pravog kupanja u kadici nema sve dok ne otpadne bataljčić s pupka. Njega pupka posebna je priča i većina roditelja od toga zazire. Taj mali ostatak pupčane vrpce vrlo je osjetljiv, a roditelji se često boje i da će petljanje po pupku boljeti bebu. No nema straha. Pupak mališane ne boli, no svejedno je potrebno pažljivo ga čistiti i brinuti se o njemu.

Gledali smo tetu Vericu kako vješto prebacuje malog Filipa iz ruke u ruku, maže ga uljem i na kraju oblači. Djetešce je prilično dugo bilo mirno i stoički podnosilo svu tu muku, no onda više nije izdržao i rasplakao se.

- Evo mama, sad ga malo utješite - teta Verica mi je stavila u naručje mog čistog, mirisnog i presvučenog dječaka.

- Bit ćete vi dobro, sve je u redu - rekla nam je na kraju teta Verica. - Brinite se za njega kao i do sada i sve će biti u redu. Nemojte ga se bojati jer ga nećete polomiti. Ako budete imali bilo kakvih pitanja, evo mog broja telefona. Inače, vidimo se ponovno prekosutra.

Nakon njezinog posjeta bili smo puno mirniji. U redu je, napravili smo sve kako treba, a i sve bojazni koje smo imali posve su normalne. Ne znam jesu li takve i druge patronažne sestre, ali tetu Vericu isti smo tren doživjeli kao dio obitelji.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 06:08