Djetinjstvo i nije pravo djetinjstvo bez razbijenih koljena...

- Idete na more? Joj divno! Filip će se kupati! – to je bila prva reakcija gotovo svih kojima smo rekli da putujemo. S oko 6 mjeseci Filip je po prvi puta napustio Zagreb i nakratko preselio u Zadar. Ljeto je počelo, temperature su visoke, more je tu. No, hoće li se baš odmah Filip kupati?

- Naravno da ga možeš okupati - rekla mi je jedna prijateljica. - More je za njih super. Uostalom, pa i malim bebama je vruće.

- Nisi valjda luda da ga kupaš?! - upozorila me mama. - More je još hladno, a on je mali. Mogao bi se prehladiti, dobiti upalu uha. Bolje pričekaj.

I što sada? U lipnju je more doista bilo još prehladno za malu bebu jer ni meni nije bilo ugodno prvih par trenutaka, no toplinski val koji je uslijedio temperaturu mora je podigao do 23-24 stupnja. Pa to je valjda dosta, zar ne?

Stigla je zabrinutost

Oduvijek sam željela da moje dijete bude pomalo divlje. Da bez problema hoda boso po plaži, da se penje po drveću, da skače u more na glavu s neke stijene. I sama sam bila takva kad sam bila mala. Nevolja je u tome što sam u međuvremenu odrasla pa me puno toga počelo smetati. A s odrastanjem i pogotovo majčinstvom, stiže i zabrinutost pa se bojim hoću li uopće biti u stanju omogućiti Filipu da bude divlji.

- Hm, uvijek si govorila da hoćeš divlje dijete, a sad tu praviš problem oko namakanja u moru - spočitnuo mi je Krešo. I bio je u pravu.

Ali zamisli da nakon povratka s plaže počne kašljati, šmrcati, dobije temperaturu...? Pa ne bih si nikad oprostila. Može li mu se sve to uopće dogoditi od običnog kupanja u moru?

Na internetu - kao valjda i kad su sve ostale teme u pitanju - možete naći svakojake odgovore. Od 'moja beba se samo brčkala u bazenčiću u hladu ispod drveta, a u more smo ju umočili tek s godinu dana', pa do 'moj mali roni od drugog mjeseca života'. Među stručnjacima ipak prevladava mišljenje da more treba biti stvarno jako toplo da se mala beba u njemu kupa, da bebe mlađe od šest mjeseci baš i ne treba vodati po plaži, da ih nakon kupanja treba isprati slatkom vodom i da je jako važno čuvati ih od sunca te da se na plažu može ići ili prije 10 ujutro ili poslije 5 popodne.

Silna oprema

Uzevši sve to u obzir, i mi smo se jedno popodne zaputili na naš prvi izlet do plaže. Sa sobom smo ponijeli svu silu opreme, dakako. Veliku prostirku i ručnik koji ćemo staviti na pod pa da se Filip po njemu valja, manji ručnik kojim ćemo ga obrisati ako ipak odlučimo da je situacija pogodna za kupanje, onda mali bazenčić na napuhavanje, kolut za plivanje posebno dizajniran za bebe i u kojemu se zapravo sjedi, pa onda sredstvo za zaštitu od sunca i sredstvo protiv komaraca i naposljetku sve one uobičajene stvari koje i inače nosimo: rezervne pelene, platnene pelene, voda, igračke, vlažne maramice, kremica za guzu i slično.

Na plaži smo se našli s prijateljima koji i sami imaju dvoje djece, dečka od šest i curicu od dvije godine. Oni su nam inače roditeljski uzor jer sve probleme rješavaju bez puno frke i strke i njima možemo vjerovati ako kažu da beba nešto smije ili ne smije. Uostalom, vrlo uspješno odgajaju svoje sretne i zdrave djece. Oni su nam sačuvali mjesto u hladu gdje smo se smjestili sa svom svojom opremom.

Bilo je toplo, ali ne prevruće, vjetrića je bilo taman toliko da te rashladi. Skinula sam Filipa skroz do pelena i taman kad sam mu htjela skinuti i pelenu palo mi je na pamet:

- A što ako se popiški ili pokaka?
- Hehe, pa ništa - odgovorila mi je prijateljica - Za ovo prvo ga malo splahneš u moru, a ovo drugo pokupiš i ideš dalje. Ovo je plaža na koju dolaze uglavnom samo roditelji s djecom. Zar misliš da nitko nije vidio dječji drekić?

Polegli smo Filipa na njegov ručnik i namazali ga kremom s faktorom 50. On je malo gledao uokolo, a onda se, pored svih grančica, češera i sličnih prirodnih materijala koje smo mu stavili nadohvat ruke, zaigrao s nekom plastičnom kutijicom koju je našao u mojoj torbi. Nakon par minuta aklimatizacije, odvažili smo se na idući korak: idemo u more! Malo sam ga nosila po plićaku a onda spustila tako da su mu nožice bile umočene otprilike do koljena. Gledao je u čudu što se sad to događa pa onda počeo mlatarati nožicama i prskati sve uokolo. Svidjelo mu se.

Oko nas su trčkarala djeca naših prijatelja.

- Stavi ga u čamac - rekao mi je njihov dječak vukući na špagi mali čamac na napuhavanje.

- Pa da! Mogli bi ga provozati - odmah je prihvatio Krešo - Stavi ga unutra, a ja ću ga vući po plićaku.

- A ne, ne! On je još mali! Ne može sam ni sjediti! Prevalit će se i pasti - progovorila je iz mene vječno zabrinuta majka.

No brzo sam se skulirala. Pa na plaži smo i zbog ovakvih stvari smo i došli. Okej, može u čamac no ja ću ga pridržavati jer to sve skupa nije baš stabilno. Vozali smo se tako malo po plićaku: Filip kao mali bucmasti kapetan u čamcu, ja koja ga pridržavam za ramena da ne završi u moru i Krešo koji vuče tu cijelu malu kompoziciju.