Nova mama

Kad imaš bebu postaneš stručnjak za ubode i saniranje manjih ozljeda

Ubode od komaraca sveli smo na najmanju moguću mjeru, no neki dosadni vampir ipak bi se tu i tamo uspio probiti do Filipa. No svaki novi ubod odmah bi dezinficirali alkoholom tako da se onakve infekcije više nisu pojavljivale.
Je li bolje (ili manje grozno) zaštititi dijete nekim kemijskim sredstvima ili pustiti da ga bodu komarci?
 Foto: iStock

Komarci. Dosadni krvopije. Valjda na svijetu ne postoji jeziviji zvuk od tankog zujanja komarca pored uha. I još dobro kad ih vidiš i čuješ, pa možeš krenuti u lov, nego ima i onih sitnih komaraca koje niti vidiš niti čuješ, nego te samo odjednom počne svrbjeti čitava koža. Mene su komarci oduvijek voljeli i sa mnom u društvu svatko je bio siguran od uboda - svi komarci će se sjatiti na mene.

No kad sam rodila Filipa, on je postao nova poslastica svim letećim napastima u blizini. U Zagrebu je stanje još bilo podnošljivo, ali kad smo se početkom ljeta spustili na more, borba protiv komaraca postala je sastavnim i vrlo značajnim dijelom našeg svakodnevnog života.

Kako se zaštititi?

Ima li uopće djelotvorne zaštite koja usput nije neka teška otrovčina? Dok sam još bila trudna koristila sam baby-sprej protiv komaraca kojeg mogu koristiti trudnice i male bebe, no svejedno sam poslije imala par uboda. Osim toga, nerado sam ga koristila kad je Filip u pitanju jer i sama pomisao da njegovu nježnu kožu namažem nekakvim takvim sredstvom, u meni izaziva nelagodu.

No, onda sam otkrila sredstvo protiv komaraca na bazi eteričnih ulja - ružmarina, eukaliptusa, limunske trave, cedra i još nečeg. To jako lijepo miriši i ugodno je za kožu, no da je baš bilo nešto strašno efikasno u tjeranju komaraca - i nije. Malo možda odgodi njihove napade, ali kako prestane djelovati čim se upije u kožu, napasti se odmah vrate i nastave gdje su stale.

Postoje i one tabletice koje se stave u električni grijač i kako se griju, ispuštaju miris koji tjera komarce. Slično je i s onim spiralama koje se koriste izvan kuće i dime kad ih se zapali. No sva ta sredstva ipak otpuštaju neku kemiju, ma koliko malo to bilo.

- Ma milijun puta ti je gore malog prošetati po prometnoj ulici, nego koristiti nešto od ovih stvari – tješi me prijateljica.

Ah, tko zna. Je li bolje (ili manje grozno) zaštititi dijete nekim kemijskim sredstvima ili pustiti da ga bodu komarci? Neki dan sam otkrila i flastere protiv komaraca. Posebno su namijenjeni djeci i zalijepe se na odjeću, majicu, hlače ili čak kolica. I ti flasteri isto otpuštaju miris koji komarci, navodno, ne vole.

- Ti flasteri djeluju na principu da komarac umre od smijeha kad ih vidi - šalili smo se.

A nismo ni bili predaleko od istine, jer nijedno od ovih sredstava nije djelotvorno baš uvijek. Najučinkovitija, a i najmanje štetna je čisto fizička zaštita, ali gadovi se uvijek nekako provuku i pored svih mreža na vratima i prozorima. Osim toga, jedino što mi još pada na pamet je sjediti pored Filipa i konstantno buljiti u njega i eliminirati svakog komarca koji mu se približi.

Crveni plikovi

Filip ima prilično jake reakcije ne ubod, kao i većina djece. Napravi mu se veliki crveni plik i to traje danima. Kupila sam neki biljni lijek za ublažavanje uboda, ali ni u njegovu djelotvornost nisam baš sigurna. No jednoga dana jedan se takav plik na njegovoj nadlaktici počeo napuhavati i puniti tekućinom, pa je nastala tvorevina slična žulju. Strašno je izgledalo, barem meni, no Filip nije bio previše uzrujan i nije se činilo da ga to svrbi ili boli.

- Što da radimo s tim? Da to mažemo nečim? Čime? Da taj plik probušimo?

Prije nekih operacija na svoju ruku, ipak smo nazvali hitnu gdje su nam pak savjetovali da za svaki slučaj odemo u dežurnu pedijatrijsku ambulantu i pitamo liječnika za savjet. I tako smo mi po drugi puta u dva mjeseca stigli u pedijatrijsku hitnu ambulantu u Zadru: prvi put zbog one trodnevne viroze, a sad zbog ovih glupih komaraca. Zbog tih posjeta hitnoj ambulanti, uvijek se osjećaš dvojako: s jedne strane, radiš što možeš da pomogneš malome, a s druge strane, možda si ga baš u toj ambulanti izložio nekoj novoj boleštini jer, naravno, čekaonica je uvijek puna djece koja kašlju, kišu i curi im nos.

Mladi liječnik, specijalizant, pomno je pregledao Filipa i ustanovio da je sve ok (to je ipak ono dobro u ovakvim nenadanim posjetama liječniku: svaki put ti naprave mali sistematski), a kad je vidio plik, odmah je znao o čemu se radi.

- To vam je impetigo. Dosta česta kožna bolest kod djece. Može se pojaviti i kod odraslih, ali najčešća je kod djece. Nastane kad se neka ranica na koži ili mjesto uboda insekta inficira. Nije ništa strašno, ali treba biti pažljiv jer se zaraza može proširiti dalje po koži, ali i na druge. Kad neko dijete u vrtiću ima impetigo, obavezno ga šalju doma na bar dva tjedna kako ne bi zarazilo i ostale.

Dobili smo mast koju treba odmah početi koristiti i antibiotik za svaki slučaj ako se impetigo proširi na ostatak tijela. Također, kad smo došli kući, oprali smo svu Filipovu robicu i promijenili svu posteljinu. Kasnije toga dana, požalila sam se sestri preko telefona:

- Filip ima jako osjetljivu kožu. Uopće ne znam što da radim.

- A što se čudiš? Pa ti si uvijek kao mala imala neke flekove po sebi: prvo od paštete, pa od sunca, pa od bižuterije. Sav je na tebe! - odgovorila mi je ona.

Sljedećih nekoliko dana razinu higijene u kući podigli smo za 500 posto. Ja sam stalno brisuckala sve u okolo dezinfekcijskim sredstvom i kupali smo Filipa par puta dnevno te ga nakon toga mazali raznim kremicama i mastima. Nevolja je bila u tome što nam je liječnik preporučio da nekoliko dana izbjegavamo sunce i ne kupamo se u moru, a tih je dana baš bilo vruće. Umjesto toga, svako malo smo se brčkali u kadi. Filipu je i to bilo drago i uživao je.

Nakon nekog vremena, veliki plik na ruci je pukao i sadržaj je iscurio van nakon čega smo proveli još jednu temeljitu kuru dezinfekcije. Ranica mu je pomalo zarastala i, čini se, osip se nije širio dalje. Odlučili smo da je to sad to, da je liječenje završeno ili bar pri kraju i da se možemo vratiti našim svakodnevnim odlascima na plažu. Sve je prošlo dobro, a nismo čak trebali ni antibiotike.

Opet hitna?

No nakon jednog kupanja u moru, primijetili smo sitne crvene točkice po Filipovim rukama. Malo drugačije nego one prije, ali ipak točkice. Pa dobro, što je sad opet? Da opet idemo na hitnu? Je li nam impetigo ipak nekako uspio pobjeći? Požalila sam se prijateljici koja također ima malu djecu, no ona me utješila da je to samo reakcija na sunce i vrućinu.

- Ma gle, klinci ti uvijek imaju nešto. Ili neke točkice, ili im curi nos, ili kašlju... Vidjet ćeš tek kad krene u vrtić. Maži to samo s kremicom, najbolje nekom koja u sebi ima cinka, i proći će. Do sljedećeg puta.

Tako je i bilo. Nakon kupanja u slatkoj vodi i mazanja kremicom, osip se povukao, ali se opet vratio nakon sljedećeg obilnijeg preznojavanja. Onda je opet nestao, pa se pojavio ali ovaj put nešto manji. I tako u krug.

Ubode od komaraca sveli smo na najmanju moguću mjeru, no neki dosadni vampir ipak bi se tu i tamo uspio probiti do Filipa. No svaki novi ubod odmah bi dezinficirali alkoholom tako da se onakve infekcije više nisu pojavljivale. Kad imaš malu bebu, s vremenom, htio - ne htio, postaneš stručnjak za ubode, ogrebotine i saniranje manjih ozljeda.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 00:06