Hoće li i kako kolektivno pregovaranje u Hrvatskoj ući u modu u privatnom sektoru na velika vrata? To se sada gura...

Ako s predstavnicima granskih udruga HUP-a do kraja ovog mjeseca ne počnu pripreme za kolektivne pregovore u sektorima u kojima su sindikati to inicirali - u prehrambenoj, metalskoj i drvnoj industriji te poljoprivredi – krenut će sindikalne akcije, poručio je u utorak šef Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Mladen Novosel.

Nije precizirao kako će te akcije izgledati.

Trenutno u Hrvatskoj postoje u privatnom sektoru samo dva sektorska kolektivna ugovora (graditeljstvo i ugostiteljstvo), a sindikalni lider smatra da je sazrelo vrijeme da se to promijeni, kako je rekao na konferenciji koju su organizirali zajedno s njemačkom Zakladom Friedrich Ebert.

Iz HUP-a, zasad, nemaju neki artikulirani odgovor zašto otežu ili izbjegavaju pregovore koji uređuju tržište rada na razini cijelih sektora, dok sociolog Dragan Bagić poručuje da dobar dio granskih udruga HUP-a i nisu socijalni partneri nego tek lobističke udruge.

Predsjednik HUP-a Mihael Furjan je pak iznio podatak da je oko 50 posto zaposlenih u članicama HUP-a danas pokriveno kućnim kolektivnim ugovorima "što je lošije od javnog sektora, ali puno bolje od ostatka privatnog sektora". Dodao je kako to pokazuje da u HUP-u nisu "bad guys" koji ne žele kolektivne pregovore, a nada se da će se i na razini sektora stvari početi mijenjati jer, kako je pokazao primjer graditeljstva i turizma/ugostiteljstva, na taj se način smanjuje nelojalna konkurencija i rad na crno.

Hoće li i kako kolektivno pregovaranje u Hrvatskoj ući u modu u privatnom sektoru na velika vrata, o čemu je zapravo i bila konferencija? Moguće, to se sada gura i iz Bruxellesa.

Nova europska Direktiva o primjerenim minimalnim plaćama, usvojena početkom listopada, predviđa obavezu izrade akcijskih planova u članicama za poticanje kolektivnog pregovaranja za države s pokrivenošću nižom od 80 posto. Hrvatska je na oko 50 posto, otprilike u prosjeku EU-a, odnosno spada u skupinu 19 članica EU-a koje su ispod 80 posto. Samo je osam članica iznad te razine.

Kako bi taj plan mogao izgledati, to socijalni partneri i država tek trebaju smisliti, a kako smo čuli od Dražena Opalića, pomoćnika ministra rada, za početak će se time pozabaviti profesor Dražen Bagić sa studentima sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bagić je, naime, jedan od rijetkih hrvatskih stručnjaka za industrijske odnose koji se bavi kolektivnim pregovaranjem.

Smatra da je kolektivno pregovaranje u Hrvatskoj relativno prošireno i stabilno (pokriva 670 tisuća zaposlenih kroz 580 važećih kolektivnih ugovora), ali ne postoji jedinstven sustav niti prakse kolektivnog pregovaranja, pa to slabi učinak koji bi moglo imati na upravljanje tržištem rada u cjelini te makroekonomske trendove.

Taj se sustav može izgraditi, postoje za njega dobri temelji, a Hrvatska se, k tome, nalazi na strateškoj prekretnici tržišta rada gdje demografska kriza i nedostatak radnika mijenjaju pravila igre, odnose i model djelovanja. "To treba osvijestiti. Nužna je konsolidacija na obje strane, sindikalnog pokreta i okrupnjavanja poslodavačkih udruženja", kaže. Što se sindikata tiče, poručuje im i kako oni sada trebaju "uništavati loša radna mjesta, ne ih održavati", odnosno trebaju se usmjeriti na ključna pitanja kao što je cijena rada.

Naglašava i kako nova retorika o kolektivnom pregovaranju dolazi iz Europske unije. "U makroekonomskom, političko-ekonomskom smislu, poredak se promijenio, što moraju shvatiti i poslodavci i politika i sindikati. Više ne živimo u neoliberalnom poretku, on je gotov", ustvrdio je.

Među politikama koje odgovaraju novom poretku navodi i sustav kolektivnog pregovaranja, a za sindikate to znači da u središte interesa moraju staviti plaće i raspodjelu dodane vrijednosti u poduzećima, a ne božićnice, uskrsnice i slične dodatke na plaću.

Također, objašnjava, ako se takvi, fokusirani kolektivni pregovori odvijaju ciklično, sindikati mogu upravljati očekivanjima svojih članova, poslodavci će lakše zadržati radnike i smanjiti pritisak na cijenu rada, dok radnici dobivaju plaće koje su usklađene s troškovima života.

To je važno i s aspekta stabilnosti društva u cjelini jer, kako ocjenjuje, u Hrvatskoj postoji plodno tlo za pojavu radikalnih političkih reakcija koji mogu destabilizirati poredak.