Iznuđene povišice

Hoće li Plenkovića, a i cijelu državu, na kraju skupo stajati njegovi darovi?

Ako želimo ostvariti puni gospodarski potencijal, moramo više cijeniti rad, ali i ubrzano mijenjati cjelokupni javni sektor
Zdravko Marić, Andrej Plenković
 Boris Kovačev / CROPIX

Iako su nakon sjednice Predsjedništva i Nacionalnog vijeća HDZ-a održane 9. listopada dolazile neslužbene informacije kako je tada odlučeno da se ne popusti prosvjetnim sindikatima i Hrvatskoj narodnoj stranci glede zahtjeva za povećanjem koeficijenata, već da se ide na povećanje osnovice plaće za sve zaposlene u državnim i javnim službama, dio sugovornika iz HDZ-a nam je rekao kako tada nije bilo jače rasprave, a pogotovo da se tada nije donijela neka konačna odluka. Tako iz samog HDZ-a dolaze proturječne informacije o tome je li takva odluka donesena na stranačkim tijelima ili uz jače “stranačko savjetovanje” ili se, pak, radi o analitici i odluci koja je pala u krugu najbližih suradnika premijera Andreja Plenkovića, u kojem su Goran Jandroković, glavni tajnik HDZ-a, Branko Bačić, predsjednik saborskog kluba HDZ-a i Davor Božinović, ministar unutarnjih poslova i potpredsjednik Vlade. Naravno, u donošenje te odluke je sasvim sigurno bio uključen i Zdravko Marić, ministar financija, koji je i ranije inzistirao na tome da se pitanje povećanja plaća provodi “horizontalno”, putem povećanja osnovice plaća, a ne putem povećanja koeficijenata. Možemo, međutim, samo pretpostaviti kako je šef državnih financija pružao analitičku podršku premijeru i njegovim suradnicima, nastojeći “smanjiti štetu” i povećanje od šest posto opet protegnuti na tri faze, što za 2020. znači povećanje od četiri posto i 1,2 milijarde kuna, a u punoj fazi primjene u 2021. godini taj se iznos penje na 1,9 milijardi kuna. Dapače, u Vladi se sretno poklopilo to što se povećanjem osnovice u tri faze po dva posto dolazi do ukupnog povećanja od 6,12 posto, što je u skladu s traženjem sindikata prosvjete za povećanjem koeficijenata od 6,11 posto. Tako su, naime, javnosti mogli poslati efektnu poruku kako su u stvari ispunili zahtjeve sindikate prosvjete, jer nije bitno povećava li se koeficijent ili osnovica. No, ako dio javnosti i jest “kupio” takvu poruku, sindikati prosvjete zasad su i dalje čvrsti u tome da inzistiraju na tome da uz povećanje osnovice dobiju i traženo povećanje koeficijenata, kako bi se, po njima, smanjila nepravda u odnosu na druge sektore u javnim i državnim službama.

Artikulirana oporba u HDZ-u

U Vladi i HDZ-u, pak, tvrde kako su povećanjem osnovice od šest posto u stvari samo ostali pri svom stavu da će se plaće povećati dizanjem osnovice, a odluka o konkretnom povećanju od šest posto donesena je kada je postalo jasno da sindikati prosvjete neće pristati na povećanje koeficijenata u 2020. od “dva plus eventualno dodatnih dva posto”. Da su sindikati prosvjete pristali na takvo povećanje koeficijenata, lako je moguće da bi onda povećanje osnovice za svih 260 tisuća zaposlenih u javnim i državnim službama bilo nešto manje. A da u HDZ-u po ovom pitanju postoji artikulirana oporba, vodstvu stranke dovoljno govori i Facebook status Domagoja Miloševića, člana Predsjedništva HDZ-a i predsjednika Zajednice poduzetnika i obrtnika HDZ-a, objavljenog 13. listopada, dakle u vremenu kada premijer Andrej Plenković donosi odluku o povećanju osnovice plaća za sve korisnike državnog proračuna za šest posto.

“Ako želimo ostvariti puni gospodarski potencijal, moramo više cijeniti rad, ali i ubrzano mijenjati cjelokupni javni sektor. Učinkovitost svakog sustava počiva na ljudima, njihovoj motiviranosti, plaći i oblicima nagrađivanja te jasnim kriterijima nagrađivanja. Mislim da je krajnji čas da dijelu zaposlenih u javnom sektoru platimo prelazak u privatni sektor. To će omogućiti značajnije povećanje plaća, a uz ubrzanu digitalizaciju i modernu organizaciju podići učinkovitost cijelog javnog sektora, te smanjiti klijentelizam i korupciju”, napisao u svom statusu Milošević, koji nije htio dodatno komentirati Vladinu politiku u ovoj situaciji, rekavši nam samo da je u toj izjavi već iznio svoj stav. Milošević u tom statusu ne cilja samo na smanjenje broja zaposlenih, rečenicom kako misli “da je krajnji čas da dijelu zaposlenih u javnom sektoru platimo prelazak u privatni sektor”, već i na nedonošenje Zakona o plaćama državnih službenika i namještenika koji je trebao omogućiti nagrađivanje službenika za predani rad, ali i destimuliranje onih koji nisu ispunili “radnu normu”. Miloševiću nije problem takav stav javno iznijeti, među ostalim, i zato što ga već dugo zagovara, no nemali broj naših drugih sugovornika iz HDZ-a se slaže s njim, ali nitko ne želi javno “talasati”, pogotovo u predizbornoj godini. Dio njih se nadao da će Zdravko Marić, sada u poziciji potpredsjednika Vlade, jače utjecati na odgovorniju politiku Vlade kada se radi o racionalizaciji sektora javne uprave, ali je očito kako ministar financija nije imao previše političke snage da nešto više napravi, a u Hrvatskoj baš i nije zabilježen slučaj da je ministar financija, pa bio i potpredsjednik Vlade, dao ostavku zbog neslaganja s nekim političkim odlukama premijera ili vladajuće stranke. Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta, bivši savjetnik Jadranke Kosor i član radne skupine za porezne promjene Ministarstva financija, rekao nam je kako je upravo Zakon o plaćama državnih službenika i namještenika trebao regulirati dobar dio aktualnih problema s politikom plaća, uvođenjem devet platnih razreda i drugim odredbama.

Prvi je sustav probušio Krstičević

“Umjesto da donesu taj zakon, za koji je prošle godine u proceduru javnog savjetovanja upućena procjena učinka na državni proračun, pa se onda na njega ‘zaboravilo’, Vlada je ostala krajnje konfuzna u svojoj politici plaća. Jer, kada su dodaci na plaću i koeficijenti u pitanju, najprije su sustav probušili Damir Krstičević, ministar obrane, povećanjem dodataka na plaću vojnicima i djelatnicima MORH-a. Istovremeno se drastično povećala plaća diplomatskom osoblju, nastavljeno je sa sektorskim povećanjem plaća socijalnim radnicima, sucima i pravosudnim policajcima. Sasvim logično su se onda u priču uključili i sindikati zdravstva, koji na to imaju možda i najviše pravo, jer je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje formalno izvan državne riznice. Naravno, nisu ni učitelji i nastavnici htjeli biti jedini zapostavljeni. Nema ništa čudno u tome da Vlada odluči donijeti politiku plaća kojom će povećati plaće prioritetnim sektorima, onima za koje odluči da je to potrebno. Ali se onda donese javni dokument o takvoj politici plaća, a ne provodi se na ovakav način, bez kriterija, nesustavno, ovisno o određenim lobijima u Vladi i sindikalnoj buci. A pogotovo se ne provodi tako da se javno inzistira na horizontalnom povećanju plaća za sve, dok je prethodno takav horizontalni sustav vertikalno već sasvim izbušen”, ističe Lovrinčević, napominjući kako je premijer Plenković morao biti mnogo sustavniji i odgovorniji u kreiranju politike plaća. U tom svjetlu je znakovita, međutim, ovotjedna izjava premijera u okviru koje je pojasnio zbog čega nije donesen Zakon o plaćama državnih službenika i namještenika. Predsjednik Vlade je, naime, ustvrdio kako je prošle godine Ministarstvo rada poslalo svim drugim resorima taj prijedlog zakona na očitovanje, ali se zbog velikog broja primjedbi drugih ministarstava odustalo od tog prijedloga zakona. Čini se da premijer nije svjestan kako je takvom izjavom u stvari pojasnio da on u tom slučaju nije radio svoj posao, točno onako kako se bivši predsjednik Vlade Zoran Milanović nije htio miješati u svoj posao i jače koordinirati rad ministarstva nego je u većem dijelu mandata sve prepuštao na volju pojedinim ministrima. Ovakav stav Plenkovića je tim čudniji, jer je on vrlo brzo nakon što je pohvatao konce u Banskim dvorima zauzeo upravo suprotan stav. Čak je i formalno donesena odluka da svaki zakon prije nego što se pošalje u javno savjetovanje mora proći sve potrebne koordinacije u Vladi. Odlučiti se ne miješati u proceduru izrade zakona kojim se regulira jedan od temeljnih problema hrvatske države, a to je efikasnost državne uprave i javnih službi, jest možda i najveći politički grijeh Andreja Plenkovića u ovom mandatu. Na žalost, tome je svoj negativni doprinos dala i Europska unija, sa svojim institucijama, koja nije inzistirala da taj prijedlog zakona uđe u Akcijski plan za pridruživanje europskom tečajnom mehanizmu i Europskoj uniji. Europski činovnici su se zadovoljili time da Vlada do travnja iduće godine donese Zakon o sustavu državne uprave, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika te izmjene i dopune Zakona o ustanovama, ali ne i ovaj krucijalni zakon za bolje funkcioniranje javne i državne uprave. Podsjetimo, zbog toga što Tomislav Karamarko nije htio takav prijedlog zakona uvrstiti u Vladinu proceduru, Martina Dalić je svojedobno bila izašla iz HDZ-a. Zbilja nije jasno zbog čega je i Andrej Plenković odustao od takvog prijedloga, a zbog ukupne nedorečenosti i nesustavnosti politike plaća sada se nalazi u situaciji da mu sindikati javnih službi traže povećanje osnovice plaća od 18,3 posto. A kako se osnovica za javne službe nepisanim pravilom odnosi i na državnu upravu, to znači da sindikati koji zastupaju 260 tisuća ljudi uz 1,9 milijardi kuna (koliko iznosi povećanje od šest posto), traže dodatnih 3,8 milijardi kuna. A to je u usporedbi sa 450 milijuna kuna (tražeći povećanje koeficijenata od 6,11 posto) zbog kojih štrajkaju prosvjetni radnici ipak malo veći iznos.

Mirovinski sustav

Prilično je neobično da se jedan sistematični diplomat i proceduralni velemajstor Andrej Plenković na niz razina - od politike plaća do mirovinskog sustava, da izdvojimo samo neke - upustio u manevre koje je morao otkazivati ili mijenjati kompletno u hodu. U zadnje vrijeme to se pogotovo odnosi na pokušaj promjena u mirovinskom sektoru, zbog čega je s pozicija ministra rada otišao Marko Pavić, a zbog novih “skretanja” i popuštanja je novog mladog ministra Josipa Aladrovića doveo u krajnje nezgodne i neugodne situacije. Neki članovi HDZ-a i vladajuće koalicije dijele mišljenje kako je Plenković svojim lutanjem u gospodarsko-proračunskoj politici postao “glineni golub” za sve dovoljno bučne lobističke skupine, od dijela poslodavaca do sindikata, koji svojim uskim interesima ruše opći javni interes. Željko Lovrinčević upravo zbog toga što hrvatskim društvom dominiraju male, ali dobro organizirane interesne grupe – od lobista za neke interese turističke branše, preko vojske do nekih sindikata javnih i državnih službi – drži kako nije čudno da Hrvatska populacijski nestaje. “Neki narodi znaju upravljati svojim resursima i oni opstaju, neki ne znaju i polako odumiru. Zapitajmo se zbog čega u Sloveniji broj stanovnika raste, a u Hrvatskoj pada i zbog čega ćemo mi i Slovenija za 50-ak godina možda imati približno isti broj stanovnika”, poručio je Lovrinčević, dodajući da se možemo samo nadati kako 2021. i dalje neće nastupiti jače usporavanje gospodarstva, jer s ovakvom državnom potrošnjom to neće biti moguće financirati bez jakog rasta javnog duga ili dizanja poreza. Doduše, kaže, kada su proračunske plaće u pitanju, svaka Vlada ima pravo uredbom jednostrano mijenjati, a to znači i smanjivati koeficijente plaća, kao što je to napravila Vlada Zorana Milanovića kada je u krizi smanjila koeficijente za tri posto. Sindikati javnih i državnih službi bi i to morali imati na umu dok zajedno marširaju protiv trenutno naizgled lake mete, Andreja Plenkovića.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 11:30