Oprostili se od čovjeka koji je očuvao bankarski sustav jer nije robovao dogmama

U ime Vlade i svoje osobno, premijer Andrej Plenković izrazio je sućut obitelji preminulog ekonomista i bivšeg guvernera HNB-a Željka Rohatinskog, ističući kako će ga Hrvatska pamtiti kao čovjeka koji je središnju banku vodio najdulje od neovisnosti zemlje, te da je ostavio trag u oblikovanju i razvoju hrvatskoga gospodarstva.

O njegovom profesionalnom radu i doprinosu svjedoče mnoga ugledna priznanja struke, kazao je premijer, navodeći nagradu za najboljeg centralnog bankara u globalnim razmjerima 2008. godine. U HNB-u, instituciji kojoj je tih kriznih godina donio osobit ugled u javnosti, navode kako je Rohatinski u svom guvernerskom mandatu brižljivo čuvao nezavisnost središnje banke te da je nakon izbijanja svjetske financijske krize “čvrsto djelovao u smjeru očuvanja hrvatskog bankarskog sustava”.

Sjednica savjeta

O tome kako su radili, HNB u “In memoriamu” bivšem guverneru citira njegove riječi s posljednje sjednice Savjeta: “Ovdje među nama ima i profesora monetarne ekonomije i profesora makroekonomije i ljudi s velikim praktičnim iskustvom u tim poslovima. Svi mi znamo da nismo nikad radili ‘by the book’, po udžbenicima, po prokušanim metodama, podvrgavajući se nekim navodnim paradigmama, a pogotovo ne dogmama. Naš rad je bio prije svega da gledamo što se zbiva onako kako se stvarno zbiva u uvjetima kakvi oni stvarno jesu, a ne u idealnim modelskim uvjetima, i onda da koristimo jedino sredstvo koje smo mogli koristiti, a to je zdravi razum”. Opraštajući se od kolega te 2012. godine Rohatinski je pojasnio kako su šablone i modeli često u praksi neupotrebljivi zato što uvjeti nisu nikad isti ni u vremenu, ni u prostoru.

U brojnim napisima koji su o njemu uslijedili nakon iznenadne smrti, nitko nije propustio reći da je otišao čovjek neupitne stručnosti i iznimne osobnosti, čovjek koji je obilježio važno razdoblje hrvatske monetarne povijesti.

Oni koji ga bolje poznaju, poput novinara Željka Ivankovića, prisjećaju se brojnih epizoda tijekom višedesetljetnog poznanstva, a koje svjedoče o tome da se o Rohatinskom ima mnogo toga za reći, u profesionalnom i ljudskom smislu.

Zastrašujuće tendencije

On je ljude prihvaćao s njihovim slabostima, “jer je bio svjestan i vlastite krhkosti, koja tako snažno izbija iz dijelova knjige Persona non grata”. U konačnici, piše Ivanković, to ga je činilo tolerantnim, što je osobina koja u Hrvatskoj bolno nedostaje, a ujedno i žrtva “zastrašujuće tendencije” da se takve ljude nastoji potisnuti iz memorije, “u godinama u kojima su svoje iskustvo sistematizirali i mogu svima biti beskrajno korisni”...

Oproštajni tekst bivšem guverneru napisao je i ekonomist Velimir Šonje koji je s njim surađivao još početkom ‘90-ih godina, a kasnije su često bili na različitim pozicijama. Premda se Šonje često osjećao ponukanim kritizirati njegove stavove i ideje, Rohatinski mu nikada nije odgovorio, možda tek neizravno u svojoj posljednjoj knjizi. “Roha i ja se nismo uvijek slagali”, kaže Šonje, navodeći da je imao “djelatnu karijeru kao guverner HNB-a u dva mandata”. Pritom izdvaja dvije epizode koje se ipak mogu tumačiti u skladu s razmišljanjem Rohatinskog da postoje znanja čija je primjena u najboljem javnom interesu.

Neizvjesni ishodi

U njegovim su mandatima razriješene danas već zaboravljene krize u Riječkoj banci i Hypobanku, od kojih je za Šonju ova druga doista bila upečatljiva. Znanje i karakter koje je pokazao u tom slučaju, piše, “arhetipski je preslikavao na sve situacije, koristeći priču o ekonomskom znanju koje se ima primijeniti u javnom interesu, stvarajući time djelomično i iluziju o tome kako uvijek postoji neko tehnokratsko znanje s izvjesnim ishodima...”. Na kraju ističe kako naša ekonomska znanja “nemaju uvijek tako izvjesne ishode”.

Ipak, ne treba sumnjati da je Rohatinski bio itekako svjestan toga da su ekonomska znanja nesigurna, a ishodi neizvjesni. Njegov pristup poslu u suštini je bio jednostavan, samo je nastojao gledati što se zbiva i misliti svojom glavom. No, ono što je on smatrao važnim jest “hrabrost da se djeluje”. A to više nema veze s ekonomijom, već s osobnošću. Ističući taj njegov odvažni, “rollingstonski” duh, jedan djelatnik HNB-a vidi i simboliku u godinu u kojoj je umro, “u revolucionarnoj 68.”.