Cijena lova na birače

Pred nama su 3 izborna ciklusa tijekom kojih neće biti reformi. Možemo li to preživjeti?

Filozofija Vlade je “1000 malih koraka”. To je hitno provođenje mikro mjera, a velike reformske poteze rješavaju brzinom kornjače
Andrej Plenković,
 Damjan Tadic / CROPIX

Uskoro nas očekuju izbori za Europski parlament, potom do kraja godine dolaze izbori za predsjednika/cu države, zatim idemo na izbore za Hrvatski sabor, a u prvoj polovici 2020. Hrvatska predsjeda Europskom unijom. To znači da će Vladin reformski kapacitet biti sveden na minimalne razine i da ne trebamo očekivati jače reformske odluke u tom razdoblju. Doduše, politička kultura u Hrvatskoj i dalje je takva da će se protiv jedinog jačeg poteza Vlade koji možda može dobiti epitet reformskog u ovom mandatu - promjene u mirovinskoj politici kojima se podiže dob za umirovljenje i povećava penalizacija za ranije umirovljenje - provesti referendum (protiv smanjivanja poreza, naravno, nije bilo peticija). Ipak, sindikati koji organiziraju potpisivanje peticije za referendum, a podupiru ih i glavne oporbene stranke, sigurno nisu očekivali odluku Zagrebačke nadbiskupije kojom se odbija njihov zahtjev da ispred sakralnih objekata prikupljaju potpise za organiziranje referenduma. A pogotovo nisu očekivali da će Crkva, kako se može zaključiti iz priopćenja, i sadržajno odbiti njihov zahtjev za poništenje odredbe o kasnijem umirovljenju. Čini se da su Crkva i HDZ odigrali dupli pas, a tek treba vidjeti hoće li to nešto dodatno koštati porezne obveznike u nekim novim financijskim ustupcima Crkvi. Naime, ne samo da u iduće dvije godine ne treba očekivati prevelik trud Vlade kada su jače reforme u pitanju, nego se može očekivati niz mjera kojima će se pokazivati socijalna osjetljivost vladajuće koalicije, plus možda i najava nekih iznenadnih investicijskih prometnih i infrastrukturnih projekata.

Porezna opterećenja

Kada se radi o nastavku poreznog rasterećenja građana i poduzetnika, zasad se najavljuje smanjivanje opće stope poreza na dodanu vrijednost s 25 na 24 posto, ali je ministar turizma Gari Cappelli već ustvrdio kako će inzistirati da se stopa PDV-a za cijeli turizam smanji na 13 posto, a ne samo na dio usluga. Uz to, ministar financija Zdravko Marić skloniji je nekim drugim rješenjima kojima će se olakšati porezni pritisak na građane i poduzetnike, nego smanjivanju opće stope PDV-a. Iako treba pohvaliti ministra financija i Vladu što će nastaviti sa smanjivanjem poreznog opterećenja građana i poduzetnika, podaci pokazuju da to ne radimo u mjeri u kojoj bismo morali sukladno stupnju gospodarskog razvoja naše države. Štoviše, nakon što su se ukupni prihodi opće države s 46,1 posto BDP-a u 2017. popeli na 46,6 posto BDP-a u 2018., nedavno usvojen Vladin trogodišnji Program konvergencije predviđa rast tog udjela u 2019. na 47 posto u ovoj godini, a zatim postupno smanjenje na 46,2 posto u 2022., što će i dalje biti više u odnosu na 2017. Takvu razinu poreznog ugriza u BDP-u sebi mogu dopustiti bogate europske države, iako i one sve više imaju problema s održivim državnim financijama, ali Hrvatskoj takvo porezno opterećenje po svemu sudeći opstruira potencijal rasta gospodarstva. Većina nama konkurentnih i s nama usporedivih tranzicijskih država, naime, ima osjetno niži udjel poreznih prihoda u BDP-u, ali ima gospodarski rast znatno viši od tri posto, dok naša Vlada za ovu godinu predviđa rast od 2,5 posto i smanjenje tog rasta do 2,2 posto do 2022. godine. Dakle, Vlada bi svakako trebala biti ambicioznija kada je u pitanju porezno rasterećenje, ali to bi značilo i da bi trebalo snažnije raditi na kontroli rashodovne strane proračuna, ali za to nema prevelike volje. I kada su u pitanju proračunski rashodi, Hrvatska bi zbog svih svojih unutarnjih i vanjskih ranjivosti trebala biti proračunski mnogo “suzdržanija” od smjernica aktualne politike, u suprotnom ćemo biti osuđeni na nedovoljan gospodarski rast, manje investicija, poslova i manji rast plaća. Jer, prema planovima Vlade, udjel rashoda opće države u BDP-u će se s 46,4 posto u 2018. povećati na 47,3 posto u ovoj godini i tek će 2021. biti ispod razine 2018. Kada, eto, prođu izborni ciklusi.

Naravno, lako je pravednički pitati što je loše u tome da Vlada poveća izdvajanja za socijalne programe ili da poveća financiranje lokalnih prometnica. Problem je, međutim, u tome što nismo toliko bogata država da možemo trošiti novac na socijalnu politiku i investicije bez da tri puta okrenemo svaku lipu. Kada su socijalni programi u pitanju, tada još uvijek postoje brojne zloupotrebe socijalnih pomoći jer nemamo sređeni imovinsko-prihodovni registar pa novac odlazi i onima koji nisu socijalno najugroženija skupina društva. I onda manje novca ostaje za one kojima novac stvarno treba. O zloupotrebama javnog novca pri gradnji infrastrukturnih projekata ne treba trošiti puno riječi, ali treba kazati da onda ima manje novca za potrebne i nužne projekte. Na ovome mjestu mnogi će kazati kako se možemo zaduživati za takve potrebe ili da HNB može printati novac, ali podaci govore kako smo zbog smanjivanja javnog duga i deficita, kao udjela u BDP-u, za četiri godine smanjili godišnji trošak kamata s 13 na 8,8 milijardi kuna. A kada država plaća manje kamate, one su manje i za građane i za poduzetnike, što znači veću mogućnost za investicije, radna mjesta i plaće. Zbog toga, recimo, nije teško pozdraviti Vladinu najavu da će povećati porodiljne naknade.

Vladine projekcije

Pitanje je, naime, koliko će takvih predizbornih odluka biti u sljedećem razdoblju i hoće li onaj prihodovno-rashodovni ugriz u BDP-u dodatno narasti i u odnosu na Vladine projekcije. Iskustvo, ponovimo, pokazuje da što više tako “grizemo”, manje smo, na sadašnjem stupnju razvoja, sposobni generirati gospodarski rast, investicije i zaposlenost. Kada je državna potrošnja u pitanju, Vlada je za ovu i iduću godinu već prethodno imputirala trošak koji će dodatno pojačati udjel javne potrošnje u BDP-u, a to su nove odredbe kojima se povećavaju benefiti branitelja, pogotovo onih iz HVO-a. No, trebamo se nadati da za 2020. Vlada neće donijeti odluku o nabavi još skupljih vojnih aviona, nakon što je propao dogovor s Izraelom. Pitanje je hoće li biti novih dogovora s Milanom Bandićem i financiranja nekih projekata koji će se prebaciti s Grada Zagreba na državni proračun, čemu smo bili svjedoci u posljednje vrijeme. Može se očekivati da “iskrsnu” dodatni izdaci za građane koje predstavljaju manjinske stranke jer će HDZ i za idući mandat opet trebati svaki mandat za krpanje vladajuće koalicije. Možda se povećaju i razni tipovi subvencija za stambene kredite ili se nešto dodatno “udijeli” umirovljenicima, državnim i javnim službenicima. Neograničeni su putevi i modeli potrošnje novca poreznih obveznika.

Ono što se, pak, sigurno neće dogoditi, jest reforma jedinica lokalne uprave, smanjivanje broja županija i općina, jer je HDZ donio odluku da se županijski ustroj neće dirati, a broj općina će se smanjivati “evolutivno”, dakle na dekadnoj i stoljetnoj osnovi. Neće se dogoditi ni efikasnije i dinamičnije funkcionalno spajanje bolnica, odnosno preseljenja bolničkih odjela iz jedne u drugu bolnicu kako bi se podigla kvaliteta usluga na tim odjelima i smanjio trošak zdravstvenog sustava. I ta se “reforma” provodi presporim tempom, pogotovo projekt objedinjavanja javne nabave u tom sustavu. Neće se jače zadirati ni u reformu pravosuđa, a taj je sustav možda najveći problem hrvatskog društva. Točno je da su se napravile promjene, i to u dobrom smjeru, i da se događaju pozitivne promjene u tom sektoru, ali to je trebao biti prvi mali korak, a ne kraj te reforme u organizacijskom i sadržajnom smislu. Novi podaci iz istraživanja Europske komisije govore kako 42 posto građana misli da je stanje neovisnosti pravosuđa izrazito loše, dok 34 posto misli da je loše, a to znači da 75 posto građana nema povjerenje u pravosudni sustav. To drugim riječima znači da nemaju povjerenje u sustav, u državu, u pravične procese razrješavanja sporova, što možda više od svega proizvodi apatiju i besperspektivnost. Nadalje, tek trebamo vidjeti koliko će kvalitetna biti najavljena reforma državne uprave (oko 50 tisuća zaposlenih u ministarstvima i drugim državnim institucijama) jer predviđena depolitizacija i dalje ostavlja politici velik utjecaj na državne službenike pri vrhu hijerarhije. U tom kontekstu čekamo rješenja vezana za sustav plaća i napredovanja u državnoj upravi, rješavanja žalbi na odluke vezane za plaće, stimulacije i destimulacije. Obrazovna reforma je polako, posve polako krenula, ali ono čemu Vlada još nije pristupila dovoljno ozbiljno jest kako više uključiti privatni sektor u obrazovanje i zdravstvo, a da ne budu ugroženi modeli solidarnosti i univerzalno dostupnih usluga za sve građane.

Restrukturiranje i privatizacija državnih poduzeća koja nisu od strateškog značaja također je daleko od poželjne dinamike, što, naravno,omogućava nastavljanje političkog klijentelizma u tom dijelu gospodarstva. Hrvatska ima, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, 1181 poduzeće u svom vlasništvu, od čega oko 800 tvrtki u potpunom državnom vlasništvu, s rashodima od oko 160 do 170 milijardi kuna, i zapošljavaju više od 115 tisuća ljudi. To je kolač kojeg se političari još ne žele odreći. Privatizacija 25 posto HEP-a je zaustavljena u srcu HDZ-a, restrukturiranje sustava HŽ-a debelo kasni i pitanje je hoće li se provesti u mandatu ove Vlade, iako je početak restrukturiranja i privatizacije HŽ Carga najavljen do kraja ove godine. Croatia Airlines također tek čeka restrukturiranje i privatizaciju, a lako bi se moglo dogoditi da država opet provede dokapitalizaciju jer CA više nje baš poželjna udavača. Kasni i reforma vodnokomunalnog sektora kojom bi se trebalo osigurati učinkovito poslovanje javnih isporučitelja vodnih usluga, što bi se u konačnici pozitivno odrazilo i na cijenu vodne usluge. Između ostalog, tim se projektom predviđa spajanje vodnokomunalnih tvrtki, što je zahtjevno na mnogo organizacijskih i operativnih razina. Možda upravo na tom primjeru možemo oslikati kako funkcionira ova Vlada - da umjesto jačih poteza mnogo više smjera prema provođenju mikro poteza kako bi sitnim koracima donekle popravila krvnu sliku gospodarstva i društva. Umjesto da snažnije krene u taj proces spajanja tvrtki (barem dosad to nije napravljeno), Vlada je na sjednici ovaj tjedan donijela uredbu o izmjeni uredbe o visini vodnog doprinosa, kojom se smanjuje doprinos na gradnju građevina za koje se izdaje akt za građenje. “Predloženom izmjenom uredbe o visini vodnoga doprinosa umanjila bi se obveza vodnoga doprinosa oko devet milijuna kuna, čime bi se stvorili povoljniji uvjeti poslovanja za poduzetnike zbog smanjenja administrativnih obveza u postupku ishođenja akata za gradnju. Nadalje, predloženom izmjenom uredbe ujedno se provodi mjera koja će u primjeni Doing Business metodologije Svjetske banke rezultirati pozitivnim učinkom na položaj RH na ljestvici povoljnije poslovne klime i konkurentnosti gospodarstva. Predlaže se stupanje na snagu ove uredbe prvoga dana od dana objave u Narodnim novinama, zbog hitnosti, kako bi izmjene mogle stupiti na snagu do kraja travnja 2019. čime bi iste bile obuhvaćene u izvješću Svjetske banke”, navodi se u obrazloženju ove Vladine odluke koju je predložilo Ministarstvo energije i okoliša.

Energija za teška pitanja

Iz citiranog odlomka se vidi dobar dio filozofije ove Vlade: hitno ćemo provoditi mikro mjere koje će onda popraviti našu poziciju na ljestvici Doing Business, a velike reformske poteze rješavat ćemo tempom kornjače. I nije da filozofija “1000 malih koraka” nema smisla, štoviše, možemo je snažno podržati. Ali, tim koračićima treba ambicioznije pridružiti i one veće korake. Hrvatska nije zahvalna klima za takve rekonstrukcijske zahvate, ponovimo kako i za mirovinski reformu kreće referendumska kontra inicijativa, ali politika i nije zamišljena kao lak posao. Jer, lako je, na primjer, premijeru Andreju Plenkoviću obećati da će od mađarskog MOL-a otkupiti dionice Ine. Teško je, a u našoj situaciji i nepotrebno i neodgovorno, to provesti. No, mnogo je teže s Mađarima dogovoriti da Ina posluje na osnovama koji neće biti suprotne interesima te kompanije ni hrvatske energetske politike. Čini se da je predsjednik Vlade shvatio tu lekciju kada je Ina u pitanju. Nažalost, to, kako se čini, neće utjecati na premijera i Vladu da u iduće dvije godine energiju usmjere na brže rješavanje “teških pitanja”. Možemo se samo nadati kako neće biti olakih obećanja ili, još gore, provedbe ideja kao što je bila ona o otkupu Ine, a da će se, možda, realizirati, u eventualnom idućem mandatu, ona o privatizaciji 25 posto HEP-a putem Zagrebačke burze. Jer, tako bi HEP ostao u “našim rukama”, ali bi bio izlistan na burzi i bio bi podložan strožim korporativnim pravilima upravljanja. Nije to magično rješenje, ali jest korak u dobrom smjeru. Jer, ono što nam nedostaje u društvu je upravo to - kvalitetnije korporativno i državno upravljanje procesima na svim razinama

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 13:13