Dobra vijest gotovo se provukla ispod radara

Loša statistika uvijek boli, a pomiješana s politikom izaziva negativne reakcije. Očekivali smo veliki pad ekonomije u drugom tromjesečju, minus od 15,1 posto kao rezultat u velikoj mjeri paralizirane ekonomije zato nije iznenađujući. Ne iznenađuje ni ogroman, gotovo sedamdesetpostotni pad izvoza usluga. U zemlji čija je ekonomska politika godinama bila pretjerano usmjerena turizmu, njegovoj najjednostavnijoj varijanti, takve su posljedice globalne pandemije neizbježne.

Dobra vijest provukla se gotovo ispod radara - unatoč zatvaranju ekonomije u većini država u kojima hrvatske kompanije imaju najjače partnere robni izvoz smanjio se “samo” 10,9 posto. Navodnici jer to nije malo, vijest je dobra zato što znači da su oni hrvatski proizvođači koji su se opredijelili za kvalitetu prepoznati na svjetskom tržištu.

Hrvatski proizvod ne može, i ne treba, konkurirati cijenom. Kao i svaki proizvod iz Europske unije, i hrvatski ovisi o volji, obrazovanju i društvenoj svijesti vlasnika proizvodnog pogona. Odluči li proizvođač značajan dio dobiti reinvestirati u razvoj proizvodnje i obrazovanje zaposlenih, on na tržištu može konkurirati kvalitetom. Takav pristup donosi dugoročnu pozitivnu reputaciju i osigurava pristojan prihod zaposlenima. Jedanaestpostotni pad (robnog) izvoza signal je da je tiha većina hrvatskih proizvođača prepoznala pravu logiku tržišta.

Tromjesečni pad od 15,1 posto ozbiljan je udarac svakoj ekonomiji. Riječ je o najvećem padu BDP-a u hrvatskoj poratnoj povijesti (nakon 1995.), ministar financija Zdravko Marić smrknut je opravdano, jer očekivanja javnosti, ali i dijela politike, od njegova ministarstva su prevelika. Šef državnih financija ne vodi ekonomsku politiku države, on upravlja javnim novcem koji je, u idealnom slučaju, putem niza servisa koje pruža država, na usluzi svim domaćim tvrtkama i građanima. Kada su ti servisi loši, to je znak da je država zakazala.

Marić to zna, “nije važno samo koliko nešto košta, nego koja je kvaliteta usluge koju dajemo poreznim obveznicima”, rekao je u petak najavljujući novu, krizi prilagođenu Vladinu financijsku politiku. Jesu li oni koji su ga po dužnosti slušali spremni na takav, kvalitativni zaokret države?

Da bi javni novac mogao služiti svrsi, osim Ministarstva financija moraju funkcionirati i druge ključne institucije u državi. Zemlja u kojoj sudski procesi traju desetljećima, gdje u javnoj upravi umjesto profesionalaca sjede političari amateri, a politiku vode priučeni lovci na prilike, nije dobra država. Ne može postizati rezultate koji bi ispunili očekivanja njenih građana.

Danas je pitanje je li Hrvatska u oslobađanju dviju ključnih stranaka, HDZ-a i SDP-a, od tvrde, povijesti orijentirane nacionalističke desnice, odnosno od nasljeđa bivše Partije, dobila dugo čekani politički vrh koji je spreman državu vratiti u društvo odraslih, demokratskih postsocijalističkih zajednica.

Takva je, naime, bila percepcija Hrvatske u europskim političkim krugovima neposredno nakon rata, nakon prve meke promjene na izborima, kada je koalicija Ivice Račana zamijenila jednostranačku Vladu zadnjeg Tuđmanova premijera Zlatka Mateše. Vidjeli su je kao zemlju pred kojom stoji još nekoliko teških, tranzicijskih problema, ali kao društvenu zajednicu koja je zrela za promjene. Pogrešno.

Kratak skok do Dublina i Bruxellesa otkriva što se događa kad mehanizmi zažive.

Malobrojni u Hrvatskoj koji znaju tko je Phil Hogan (jer zašto bi) vjerojatno su upoznati i s time zašto je taj utjecajni Irac s ogromnim iskustvom u pregovorima, donedavni europski povjerenik za trgovinu, morao napustiti Europsku komisiju u trenutku kada su trgovinske zategnutosti između Europe, Kine i Amerike na jednoj od povijesno najvećih razina. Problem je što se čini da malo tko na domaćoj političkoj sceni razumije razlog Hoganove ostavke. Bio je na večeri u razdoblju karantene? Pa što, uz njega se na toj istoj večeri irskih golfera družio osamdeset gostiju, zašto ne bi i Hogan!?

Hogan nije morao otići zato što je zakazao u svojem resoru, štoviše, radio je odlično. Morao je otići jer se oglušio na irska epidemiološka pravila. Putovao je kada nije smio, a iako je morao, ni dana nije proveo u izolaciji. Ignorirao je pravila zemlje koja ga je delegirala u Europsku komisiju, a time je pokazao pogrešan primjer drugima. Njegova ostavka kazna je za bahatost, osobinu koju razvijena društva ne toleriraju.

Neopterećeni, ali zabavljeni predsjednikovim zračno-pomorskim desantom na Albaniju, stranačkim kadroviranjem u bolnicama, medijskim rekreacijskim lovom na ministre koji bez posljedica za karijeru eskiviraju pravila koja su sami postavili, hrvatski građani davno su svoju sudbinu prepustili inerciji. Da bi ovu krizu napravili kraćom, a izbjegli sljedeću, vrijeme je da se uključe. Ne prosvjedom na ulici, nego radom, širenjem znanja, aktivnim sudjelovanjem u upravljanju vlastitom državom. Lokalni izbori čekaju ih u 2021.

Ako je porijeklo opće rezigniranosti u dugom hrvatskom putu prema Uniji, i posljedičnom odbijanju Hrvata da Bruxelles prihvate i kao svoje političku metropolu, a “briselska pravila” kao zajednička, sedam godina nakon ulaska u EU vrijeme je za promjenu takvog stava. U protivnom, državni servisi i dalje će biti traljavi, Bruxelles alibi za svaki neuspjeh, a država neprijatelj građana.