Piše Inoslav Bešker

Kako je Italija postala daleko najveća opasnost opstanku Europske Unije, a ne samo eura

Plan je naizgled neutralan - izvući Italiju i iz eura i iz njezinih dužničkih obaveza
Paolo Savona
 Profimedia, Zuma Press - News

Tri pitanja našla su se istodobno na tapetu kako u Italiji tako i u nekolikim inim članicama Evropske unije: prvo, jesu li Unija i euro prilika ili smetnja članicama?; drugo, obavezuju li odluke prethodnih vlada i potpisi na međunarodnim dokumentima države i kad u njima nastupi smjena vlasti, ili se svaka država smije ponašati kao da nova vlast ima pravo preći spužvom preko prethodnih obaveza i dugova svoje zemlje?; treće (i zapravo stožerno, jer o njemu ovisi fizionomija Evrope i Zapada), jesu li u evropskim demokracijama manjine moralna obaveza većine ili su joj kamen o vratu, koji se može zdrobiti u drobilici “tiranije većine” kao obrasca iliberalne demokracije?

Ovoga časa je Italija daleko najveća opasnost opstanku Unije, a ne samo eura. Ona je na dobru putu da minira ne samo Uniju, nego i pravni i ekonomski poredak, jer ima već razrađen i objavljen plan potiranja svojih političkih i ekonomskih obaveza. Kao što je poznato, još jučer se Italija nalazila u nečuvenu položaju da ima tri vlade i da je zapravo bez vlade. Jučer je imala Gentilonijevu vladu koja je većinu zadnji put imala u Parlamentu smijenjenome na izborima 4 ožujka i koja je već spakovala sve svoje papire i kovčege držeći ključ u vratima, zatim Conteovu koalicijsku vladu PoKreta 5 zvjezdica, ksenofobne Lige te, u zadnji čas utrčale, postfašističke Braće Italije, koja malo hoće na vlast a malo neće, a malo ipak hoće, te na klupi za rezerve Cottarellijevu također već sklopljenu tehničku vladu.

Conteova zeleno-žuta (odnosno, sada, zeleno-crno-žuta) koalicija “odrekla” se vlasti zato što Sergio Mattarella, predsjednik Talijanske Republike, nije pristao na Conteov zahtjev (a zapravo pod ucjenom Mattea Salvinija, Ligina federalnog tajnika) imenovati za ministra ekonomije Paola Savonu, 82-godišnjeg ekonomista, koji se odlikovao kao pobornik hitrog izlaska Italije iz eura. Tek u srijedu uvečer na Webu je osvanula prezentacija Savonina plana, na 80 slajdova, predstavljena još 5 listopada 2015 “prijateljima Ekonomskih scenarija” (ma tko oni bili).

Plan je naizgled neutralan: on samo kazuje precizno kako je moguće - ne preko noći ali doslovno preko vikenda, dok su banke i burze zatvorene - izvući Italiju i iz eura i iz njezinih dužničkih obaveza i staviti ostatak zone eura i sve vjerovnike pred gotov čin.

Da bude jasno do kraja: to nije plan monetarne operacije, nego državnog udara koji se provodi u potaji, protiv partnerâ, vjerovnikâ i vlastitih građana, samo što se kao streljivo, umjesto metaka, granata i raketa, koriste odluke, dekreti i zakoni. Sama premisa Savonina plana je fenomenalno jednostavna: nacionalna suverenost je ugrožena njemačkim modelom koji, o okrutne li podlosti, zahtijeva da nitko ne troši što nije zaradio, te da ne uzima zajmove koje ne može ili ne kani vratiti. Na taj njemački zločinački i okupatorski plan (epiteti su moji, ali proizlaze iz Savonine prezentacije) moguće je odgovoriti gerilskom pobunom, opravdanom utoliko što je narodnooslobodilačka.

Ukratko: između petka uvečer i ponedjeljka ujutro treba euro zamijeniti lirom, po tečaju 1:1, te odmah tu liru (dakle količinu novca u opticaju i na računima) devalvirati 15-25 posto, praktički opelješivši sve svoje štediše i građane za 15-25 posto onoga što imaju u džepu ili na banci. To treba izvesti u potaji, kad su burze zatvorene, da se spriječi bijeg kapitala, poglavito iz banaka, što bi rezultiralo bankarskom krizom, zatim da se izbjegne pad vrijednosti dionica na burzama, da se izbjegne nagao porast prinosa po državnim obveznicama, da se smanji rizik spekulacija, te protumjera ostalih zemalja s kojima je Italija (dotad bila) u Monetarnoj uniji.

Ne treba biti specijalno ekonomski potkovan niti obdaren darom proricanja pa predvidjeti da nema šanse da ne bude pada dionica, da se ne nađu spekulanti (počev od majstora Sorosa), te da ne bude protumjera.

Nagla devalvacija nove lire vuče sobom nekoliko jednadžbi jasnih i osnovnoškolcu. Dakako da bi devalvacijom lire talijanski proizvodi postali naglo jeftiniji i konkurentniji, jednako tako i usluge, uključujući i turističke. To je nedavno učinio Japan, koji je monetarno samostalan. Rezultati su bili briljantni nekoliko tjedana, ali su efekti iščezli u par mjeseci.

S druge strane, za otplatu dugova i nabavku inozemne robe Talijani bi morali platiti 15-25 posto više nego dotad. Evo samo jednog primjera što to znači: Italija je energetski visoko ovisna zemlja. Svaki porast cijena nafte ili plina na svjetskim tržištima bičuje je inflacijom. Ti porasti cijena ipak nisu skokoviti ni golemi. U ovom slučaju i, bez ikakva poskupljenja na svjetskim tržištima, i nafta i plin postali bi učas 10-25 posto skuplji, a to bi značilo, u sadašnjim gabaritima, da bi električna energija već od udarnog ponedjeljka bila 20-30 posto skuplja. Time bi poskupjeli svi proizvodi i usluge koji bilo u kojoj mjeri ovise o električnoj energiji (manje-više svi), te o prijevozu na električni pogon ili motorima s unutrašnjim sagorijevanjem. A to znači da bi vrag odmah odnio otprilike trećinu (u pojedinim slučajevima i veći dio) pozitivnog efekta devalvacije. Građani bi, dakle, platili ceh, čak i za onu robu koja sva ovisi o domaćim sirovinama i domaćoj radnoj snazi. I bitno veći ako bi bilo komponenti iz uvoza.

Savona misli da bi se to nadoknadilo većim obujmom jeftinije proizvodnje u zemlji. Eventualno, ali kada i u kojoj mjeri? U Japanu nije upalilo, a ondje je čeljad nešto discipliniranija i radno aktivnija, ako to tako smijemo reći.

To ipak nije sve. Ni najgore. Savonin plan ne isključuje ni default Italije (tj. njezinu punu insolventnost, dakle nemogućnost isplate obaveza) niti, pazi amo, jednostranu redukciju talijanskog duga spram stranih vjerovnika. Jednostavno: dugujem ti 1000, nema šanse da se dogovorimo da mi otpišeš 200, nisi lud, ali ja sam bistar i pametan pa ti kažem: reduciram ja za 300, dužan sam ti 700 i Bog te veselio! Pa i za manje stvari uslijedile su zapljene aviona i brodova, te ine imovine zatečene trenutno ili trajno u inozemstvu. Ta tko se ne bi pokušao osigurati ovako ili onako? Uz logičnu posljedicu da bi jednom izgubljeno povjerenje bilo teško povratiti. (Ovih dana neki mirovinski fond trećeg stupa prelazi iz austrijskih u slovenske ruke. Istog časa ću iz njega povući sve što mogu, kog je Ljubljanska banka klala i Triglava se boji.)

Pod pritiskom svojih pristaša, koji kažu da sljedeći put za njih neće glasati ako sada ne dođu na vlast, vođe Zvjezdica i Lige Luigi Di Maio odnosno Matteo Salvini napokon pokazuju spremnost da Savonu prebace u neki ini dikasterij. U međuvremenu burze su malo kihnule, državne obveznice su se opasno približile smeću, ali birače i aktiviste to još ne muči, njima je izlazak iz eura zgodan suverenistički revanš Njemačkoj i inim gnjavatorima koji misle da dugove treba vraćati. Jasno je da Salvini (i s njim na uzici Di Maio) nisu insistirali na Savoni kao na geniju bez premca, nego na maheru koji će skrhati euro. Maknuvši ga drugdje, makar kao vanjskog savjetnika, ništa se ne mijenja: oni su protiv eura, odlučili su ga minirati.

Eto nas na prvom pitanju: je li euro zaista upropastio Italiju ili ju je spasio gorih spekulacijskih napada, inflacije, dakle i pada kupovne moći građana?

Il Sole - 24 Ore, vodeći talijanski ekonomski dnevnik, jučer argumentirano ruši pet najčešćih prigovora euru kao laž (da ne reknemo: fake news). Ali to ulični bukači ne čitaju, a politički aktivisti vjeruju da svi, od diplomanata do akademika, lažu jer im je laž “naručena”, jer su plaćeni da nas navedu da povjerujemo u nešto na našu štetu, u ekonomiji, medicini itd.

Italija je, doduše, nešto i potpisala, bilo ulazeći u euro, bilo ulazeći u Uniju, bilo grabeći novac kroz Quantitative Easing itd. Tu je na tapetu drugo pitanje: obavezuje li to nju? Populisti suverenisti vele: ne, ako smo suvereni, onda suvereno odlučujemo, kakve obaveze, kakvi bakrači.

Samo u Italiji? Ma ne, imamo ih i u Hrvatskoj, koji misle da su manjinska prava ujdurma onih istih zlih Nijemaca (Danke, Deutschland!) i da se to može asfaltirati jednim referendumom, kad to već nije prošlo u mekušnom i do neke mjere “izdajničkom” Saboru. Ima takvih još, na spoju “pet mora”, poglavito od Jadrana do Baltika.

Mnogima od tih zemalja Evropska unija je bila dodatni faktor u sustavu ravnoteže i ovjere vlasti (“balances and checks”), kao što je novinstvo dodatni unutrašnji faktor. Novinare je lakše ustrijeliti: ubiješ jednoga da ih ušutkaš sto, to su znali i četnici. S Unijom je malo teže, ali ne i neizvedivo. Što nije uzmogla Grčka s “lijeva”, možda uspije Italija z “desna”.

Ta što će nam neprijatelji kad možemo i sami?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 03:03