Može li epidemija dijabetesa državu odvesti u ekonomski kolaps?

Zaustavljanje svjetske epidemije dijabetesa tipa 2 nije samo ključno pitanje održivosti javnih zdravstvenih sustava svih starijih nacija ili pitanje financijskog opstanka osoba s dijabetesom u zemljama gdje troškove liječenja ne pokriva državno osiguranje. Ako se nastavi povećanje udjela osoba s dijabetesom, pojedine bi se države mogle suočiti s ekonomskim kolapsom koji će uzrokovati direktni troškovi liječenja dijabetičara te još veći troškovi tretmana dijabetičkih komplikacija.

Već sam upozoravao kako je globalna procjena troška liječenja dijabetesa, koju donosi International Diabetes Association, od 760 milijardi dolara u 2019. godini jako podcijenjena, baš kao i procjena rasta tog troška. Više treba vjerovati, smatram, istraživanju “Global Economic Burden of Diabetes in Adults: Projections From 2015 to 2030.”, koje govori o 2,5 puta višem trošku, koji bi do 2030. godine mogao narasti do 2,2 posto globalnog BDP-a ili 2,2 bilijuna dolara. Problem je što ne znamo kojom će se stopom, ako se ništa ne napravi na internacionalnoj razini, povećavati broj oboljelih od dijabetesa.

Prema posljednjim podacima u ovom trenutku (kraj 2019. godine) u svijetu od dijabetesa boluje više od 460 milijuna ljudi, a do kraja 2045. godine taj broj premašit će više od 700 milijuna. Osobno, mislim da se radi o jako premaloj procjeni, ali to je priča za sebe. Važnije je u ovom trenutku reći kako možda postoji jednostavno rješenje za svjetsku epidemiju dijabetesa i zaustavljanje strelovitog rasta medicinskih troškova: dijabetes treba ranije dijagnosticirati kao bolest. Pomoću preddijabetičkih indikacija treba službeno utvrditi da je netko bolestan tri do pet godina prije nego što se kroz previsoku razinu glukoze u krvi dokaže da je netko šećeraš.

Do sada se govorilo da je ključ zaustavljanja epidemije dijabetesa prevencija kroz promjenu prehrane i tjelesnu aktivnost. Međutim, pitanje je je li prevencija u priči o dijabetesu prava riječ. Naime, dijabetes tipa 2 službeno se dijagnosticira tek kada netko ima razinu šećera u krvi iznad onoga što suvremena medicina smatra prihvatljivim. No, to što netko ima previsoku glikemiju, samo je jedan od simptoma dijabetesa. Treba znati da je dijabetes tipa 2 cijeli niz vrlo ozbiljnih zloćudnih promjena koje se međusobno isprepleću te vode pogoršanju stanja. U trenutku kad nam se utvrdi previsok šećer u krvi kao ključni simptom, promjene na jetri, gušterači i mišićnom tkivu dijabetičara već su tolike da organizam ulazi u stanje iz kojeg više nema jednostavnog povratka u stanje koje bi mogli nazvati zdravim. Dijabetes se razvija u razdoblju od deset do 20 godina. Kad bi se ljudima, primjerice, postavila dijagnoza bolesti samo dvije do tri godine prije nego što će im izmjeriti previsoku razinu šećera u krvi kao jedan od simptoma bolesti, epidemija dijabetesa sasvim bi se sigurno mogla zaustaviti. Ako ljudima kažete da su bolesni u fazi prije nego što počnu patiti od kontinuirano previsokih glikemija, dat ćete im daleko veću šansu da kroz suvremena nutricionistička rješenja i tjelovježbu nikad ne razviju dijabetes do stadija s kojeg je povratak na normalni način funkcioniranja organizma jako težak i skup, a u mnogim slučajevima nemoguć. Zamislite kad bi dijagnosticiranjem bolesti u dovoljno ranoj fazi rezali enormne buduće troškove zdravstvenih sustava, koliko bi ostavili financijskog prostora u zdravstvu za sva druga rješenja.

Predvidjeti da će netko dobiti dijabetes, zapravo nije teško. Postoje vrlo jednostavne preddijabetičke indikacije. Pretilost (indeks tjelesne mase iznad 25), premalo fizičke aktivnosti, obiteljska povijest bolesti, starost, visok tlak, visok kolesterol, hipotireoza, umor, žeđ, suha usta, zamagljeni vid, infekcije, gubitak težine, blago povišen šećer u krvi koji još nije službeno za dijagnozu dijabetesa… Posebno je jasno da biste mogli razviti dijabetes ako vam je glukoza na tašte blago povišena ili ako se reakcija na jednostavni oralni test tolerancije na glukozu pokaže problematičnim. Problem je s tim jednostavnim indikacijama da su čak i upućenoj medicinskoj zajednici zvučali kao nešto što se teško može nazvati bolešću jer sve nekako zvuči premalo problematično. Pa što ako vam liječnik da 75 grama šećera pa vam nakon dva sata izmjeri šećer i utvrdi malo umanjenu toleranciju na glukozu? Problem je u tome što ste u tom trenutku već možda ozbiljno bolesni, ali vam to nitko nije rekao na dovoljno ozbiljan način.

Trebaju li medicinskoj zajednici čvršći znanstveni dokazi da je netko ozbiljno bolestan jer ima preddijabetičke indikacije? U svijetu se danas upravo odvija niz istraživanja koja na različite načine utvrđuju jednostavnim ili vrlo sofisticiranim načinima izvjesnost da se preddijabetičko stanje pretvori u dijabetes tipa 2. Široku publiku ne treba opterećivati potpuno nerazumljivim jezikom suvremene molekularne biologije, ali treba reći da i hrvatska znanost priprema konačne dokaze za predviđanje razvoja dijabetesa u što ranijoj fazi.

Jedan od najuglednijih hrvatskih istraživača, Gordan Lauc, osnivač i direktor Genosa, bavi se glikanima i u tom je dijelu među svjetskim liderima. Radi se o složenim ugljikohidratima vezanim na proteine koji poput neke mahovine prekrivaju stanice u našem tijelu. Donedavno se još vjerovalo da su stijenke stanica glatke, sada znamo da su obložene glikanima, a Lauc je sa svojim velikim istraživačkim timom već naučio “čitati” promjene na glikanima. Na svjetskoj razini podigao je razinu razumijevanja veza glikana i raznih bolesti. Već su razvili i komercijalni test biološke starosti, GlycanAge. Lauc sada nalazi veze u promjenama glikana i dijabetesa. Dosta uvjerljivo zvuče njegove teze o glikanima kao novim indikatorima razvoja dijabetesa. I Lauc je svjestan da dijabetes zapravo treba tretirati puno prije nego što se razvije “konačni dokaz” tj. hiperglikemija.

Igrom slučaja prije nekoliko dana razgovarao sam s mladim oftalmologom u klinici Svjetlost, koji je ispričao da su Europskoj uniji prijavili projekt za istraživanje i razvoj u kojem žele istražiti je li moguće na temelju nalaza perifernih živaca na rožnici uhvatiti dijabetes ili njim izazvane promjene prije nego što postanu klinički značajne. Naime, oko je mjesto gdje se neinvazivno može gledati živčane završetke in vivo (u stvarnom miljeu) i ako se napravi korelacija između živčanih završetaka i sustavnog stanja, postoji realna šansa da ćemo pronaći novi prediktivni faktor za rane dijabetičke promjene. Zamislite da dođete k liječniku i on pregledom vašeg oka utvrdi koliki je rizik od dijabetesa ili sličnih bolesti, no, naravno, radi se o prototipu usluge koja će se ispitivati dvije do tri godine prije nego što se predstavi stručnoj i široj javnosti. Ivan Gabrić uvjeren je da je oko put u neinvazivnu dijagnostiku kod dijabetesa, posebno jako ranih faza bez drugih kliničkih znakova.

Može li Hrvatska postati lider u prepoznavanju dijabetičkih indikacija u što ranijoj fazi?

Nevjerojatno je ono što smo već vidjeli: u 28-godišnjem razdoblju od 1969. do 1997. direktni troškovi dijabetesa narasli su sa 1,7 na 44 milijarde dolara, a indirektni su se troškovi povećali 33 puta, sa 1,6 na 54,1 milijardu dolara.

Mislite li da nije moguće gledati toliko povećanje troškova dijabetesa, dakle za 33 puta, u sljedećih 27 godina?

Ako uzmemo da masovna generacija baby boomera ima znatno veća očekivanja od zdravstvenih usluga nego što ih je imala generacija tradicionalista, ništa nas ne smije iznenaditi.