O čemu se razgovaralo u klubu u Slovenskoj 9? Evo o čemu se zasigurno nije

Iako je svojom izjavom izazvao opće zgražanje javnosti, ministar gospodarstva Tomislav Ćorić možda je u pravu kad tvrdi da nema javnog interesa u objavljivanju podataka o tome što je jeo ili kako je postupao sa svojim mobitelom tijekom posjeta sad već legendardnom "klubu" uhićenog bivšeg šefa Janafa Dragana Kovačevića u zagrebačkoj Slovenskoj ulici. Doista, je li tom prilikom jeo pečenu janjetinu ili rižoto od sipe, potpuno je svejedno.

Ono što javnost ima pravo znati jest koliko je takvih posjeta bilo, kad su se oni dogodili, tko im je sve prisustvovao.

Odgovori na ta pitanja važni su jer se temeljem njih može utemeljiti ili demantirati sumnja jesu li u Slovenskoj sklapani dogovori koji će naknadno rezultirati javnim nabavkama, politikama ili interakcijama javnog i privatnog sektora ekonomije. A koje su moguće implikacije tih odgovora, jasno ilustrira i informacija koju je ovog tjedna objavio tjednik Nacional, a prema kojoj je nacionalna naftna kompanija Ina raspisala natječaj za nabavu 270.000 tona dizelskog goriva.

Poveznica te informacije i kluba u Slovenskoj je famozni Memorandum, koji su, uz Inina šefa Sándora Fasimona, svojedobno potpisali baš Ćorić i Kovačević, a kojim je, de facto, mađarskom MOL-u omogućeno da naftu proizvedenu na hrvatskim poljima Janafovim sistemom transportira u svoje rafinerije u Szashalombatti i Bratislavi.

Tim dokumentom trajno je zapečaćena sudbina Inine rafinerije u Sisku, a njegovo otkriće proljetos je izazvalo ozbiljnu aferu. Svi uključeni tada su se branili tvrdnjom o tome da se radilo o "logičnoj poslovnoj odluci", inzistirajući na nužnosti "optimizacije" Inina rafinerijskog poslovanja, te obećavajući skori dovršetak modernizacije riječke rafinerije kao zaloga opstanka tog dijela industrijske proizvodnje. Ipak, koji mjesec kasnije, ispada da se trend "optimizacije" nastavlja i u Rijeci, pa će u tu svrhu prerada u tamošnjoj rafineriji biti obustavljena od početka studenoga ove do kraja siječnja sljedeće godine.

Uredna opskrba tržišta u tom periodu bit će pokrivena iz ranije proizvedenih zaliha te uvoza - od čega je naručeni dizel vjerojatno tek dio, dok će ostatak vjerojatno biti uvezen iz MOL-ovih rafinerija.

I ova odluka kao i mnoge prije nje - treba to naglasiti - može se predstaviti kao "logična poslovna odluka". Cijena nafte na svjetskim tržištima i dalje je u tzv. kontangu, što kupcima odgovara, a iz golemih azijskih i bliskoistočnih rafinerija na mediteransko se tržište slijevaju ogromne količine jeftinih derivata.

Koronavirus je srušio potražnju, dizel je jeftin, kompaniji možda i isplativiji od onog koji sama proizvede preradom nafte u rafineriji koja nije dovoljno modernizirana, te i dalje proizvodi znatne količine lož-ulja koje se prodaje po cijeni nižoj od cijene sirove nafte. Taj problem trebao bi biti riješen gradnjom postrojenja za obradu teškog ostatka, no radi se o investiciji teškoj 4 milijarde kuna, ogromnom financijskom zalogaju za kompaniju veličine Ine.

Kriza izazvana epidemijom pokazala se kao ozbiljan izazov financijskoj stabilnosti kompanije. U prvih šest mjeseci Ina je ostvarila neto gubitak od 965 milijuna kuna, uz negativnu EBITDA. Da situacija nije ružičasta, svjedoči i vijest objavljena od prije nekoliko dana kako je dividenda za prošlu godinu isplaćena malim dioničarima, a Republika Hrvatska i MOL pristali su na odgodu do siječnja 2021. godine. Ako se zna da ta dva dioničara kombinirano drže 93 posto udjela u Ini, ispada da je od ukupnih 622 milijuna kuna dividende, za siječanj prebačena obveza od gotovo 580 milijuna.

To je oklada na poboljšanje stanja na naftnom tržištu te oporavak ekonomije, no prilično smiona - s obzirom na to da itko danas teško može sa sigurnošću predvidjeti razvoj situacije s virusom.

Je li u takvim okolnostima moguće predvidjeti i scenarij u kojem se riječki projekt privremeno zaustavlja do uspostave boljih tržišnih okolnosti? U Ini takvu mogućnost bezrezervno negiraju, no u situaciji kad je kompanijino poslovanje ozbiljno napregnuto, likvidnost ugrožena, tržište smanjeno, a jeftini derivati dostupni, poslovna logika mogla bi biti neumoljiva.

Republici Hrvatskoj kao dioničaru Ine interes je da se tom kompanijom upravlja poslovnom logikom, no ima i druge interese povrh onih dioničarskih. Na jedan od njih upozorava čak i poslovično suzdržana Hrvatska energetska regulatorna agencija u svojem izvješću za 2019. godinu, u kojem navodi da je te godine proizvodnja naftnih derivata u Hrvatskoj pala za 26,3 posto, a uvoz je istovremeno porastao za 28,7 posto, "što ukazuje na nepovoljan trend sve veće ovisnosti o uvozu naftnih derivata uslijed smanjenja kapaciteta domaće rafinerijske prerade".

Kako država može preokrenuti taj negativan trend te kako se može zaštititi od - posve mogućeg - scenarija daljnjeg kopnjenja domaće rafinerijske proizvodnje? E to bi bile prave teme za dečke iz Slovenske 9. No, koliko je vjerojatno da se o njima tamo uistinu i raspravljalo?