Pelješki most: divovski spomenik jednoj ekonomskoj eri koja je završila

Kada za dvije godine bude dovršen, s rasponom od 2400 metara, Pelješki most bit će jedna od najimpresivnijih građevina te vrste u Europi. Istovremeno, bit će to vjerojatno i najimpresivniji spomenik jednoj završenoj eri globalnih ekonomskih i političkih odnosa. Ili, bolje rečeno, tek divovska memorabilija ere koja se nikad nije ostvarila. Ugovor o gradnji tog mosta, koji je s kineskom kompanijom China Road and Bridge Corporation potpisan u travnju 2018., mnogi su vidjeli kao prvu lastavicu nadolazećeg proljeća u sino-europskoj ekonomskoj suradnji. Bio je to prvi slučaj da je neka kineska tvrtka izborila posao sufinanciran visokim postotkom sredstava iz fondova EU kroz transparentni javni natječaj, nudeći najpovoljnije uvjete. Dakako, nije to prošlo bez žestokih prigovora europskih građevinskih kompanija i političkih predstavnika iz njihovih matičnih zemalja, no na koncu je Unija nevoljko amenovala cjelokupni aranžman priznajući kinesku tvrtku kao legitimnog pobjednika tendera. Trebao je to biti grandiozni ulazak kineske građevinske operative na tržište koje im je godinama bilo nedostupno, no dok su se lokalni geopolitički mudraci bavili zbrajanjem financijskih i reputacijskih koristi koje će zbog toga ubrati mala Hrvatska, dogodio se koronavirus. Kranovi su, više-manje, nastavili s radovima na postojećim projektima, ali su novi zaustavljeni. Jednom kad pandemija jenja, a investicije ponovno krenu, vjeruje li itko da bi se priča s Pelješkim mostom mogla ponoviti? O promjenama koje će uslijediti u odnosima Europske unije, ali i većine zapadnog svijeta, s Kinom nakon koronakrize, zorno svjedoči i prošlotjedna izjava potpredsjednice Europske komisije i povjerenice za tržišno natjecanje Margrethe Vestager, koja je u intervjuu u Financial Timesu jasno poručila da bi države članice trebale svoje strateški važne kompanije štititi od kineskog preuzimanja tako da otkupljuju udjele u njima uz lakoničan zaključak kako “nema problem s tim da države djeluju kao sudionici tržišta ako žele spriječiti takve transakcije”. Netko će možda s pravom primijetiti da je takav protekcionizam de facto u Uniji već i postojao, no bez obzira na to, javni mandat za njegovo provođenje od strane vodeće liberalne političarke u Europskoj komisiji jasan je signal u kojem se smjeru okreće europsko ekonomsko klatno.

A nije to ni jedini signal. Čak i da se zanemari kontinuirani sukob koji s Kinom vodi administracija Donalda Trumpa, zanimljivo je da je japanska vlada ovih dana u sklopu svog antirecesijskog paketa objavila i da će potrošiti 2,2 milijarde dolara na sufinanciranje povlačenja proizvodnih postrojenja japanskih kompanija iz Kine. Pri tome se nužno i ne očekuje da se te tvornice vrate u Japan, već je sufinanciranje (doduše u manjem iznosu) dostupno i onim kompanijama koje svoje operacije žele premjestiti u treće zemlje. Ta percepcije rizika koji predstavlja ekonomska ovisnost o Kini, bilo kao proizvodnoj bazi, bilo kao gospodarskom partneru, ostat će trajna posljedica koronavirusa. Nužnost redefiniranja ekonomskih odnosa Kine i Zapada svojevrsni je slon u sobi međunarodne zajednice već godinama. Dok je s jedne strane uključivanje Kine u međunarodni gospodarski i trgovački sustav svijetu tijekom proteklih godina donijelo ogromne ekonomske benefite, teško se oteti dojmu kako je po putu Kina u sve većoj mjeri prakticirala ono što ekonomski nobelovac William Nordhaus naziva “švercanjem” (eng. free riding), odnosno uživanjem benefita nekog javnog dobra, ali bez snošenja adekvatnog dijela pripadajućeg troška. Taj trošak nije samo financijski, nego podrazumijeva i angažman na uspostavi općeprihvaćenih društvenih normi i međunarodnih standarda funkcioniranja društvenih servisa. U ekonomskom pogledu, već je odavno jasno kako se Kina “švercala” iskorištavajući otvoreni trgovački pristup stranim tržištima, istovremeno pažljivo ograničavajući ulaz na svoje vlastito. U intelektualnom smislu, Kina je značajno profitirala od selektivnog transfera znanja, ideja i tehnologija sa Zapada, a istovremeno zatvarajući recipročne tokove u drugom smjeru cenzurom interneta i zabranom stranih usluga. Na koncu, pokažu li se utemeljenima sve glasnije sumnje da je Kina raznim oblicima nemara i zloupotreba pridonijela transformaciji lokalne epidemije u globalnu pandemiju, dovest će se u pitanje njezin kredibilitet kao odgovornog međunarodnog aktera. Nacija koja kroz vodstvo u multilateralnim organizacijama pretendira predvoditi provedbu međunarodnih politika, poput one zdravstvene, ne može to vjerodostojno raditi ako sama nije sposobna demonstrirati provedbu tih politika i mjera na nacionalnoj razini.

Sino-skepticizam izazvan koronavirusom u budućnosti će potaknuti puno rasprava o optimalnim razinama i modelima gospodarske suradnje s Kinom, a u Europskoj uniji, gdje je ova kriza doživljena kao egzistencijalna ugroza, te će rasprave biti i ozbiljnije nego drugdje. U trenucima kad se već otvoreno zagovara nacionalizacija pojedinih europskih tvrtki kao bolja opcija od toga da Kinezi postanu vlasnici, koje su šanse da jedna mala, periferna zemlja, članica Unije, novcem prikupljenim od neto uplata bogatih zapadnih i sjevernih zemalja članica mimo kompanija iz tih država angažira kinesku kompaniju na provedbi jednog velikog infrastrukturnog projekta? Slutim da u postkoroničnoj Uniji, kakva god ona bila, Kinezi više neće graditi mostove...