Mirovinski sustav

Umjesto ukidanja drugog stupa treba ukinuti prvi i HZMO

Kada bi svi odlazili u mirovinu s punom radnim vijekom, tada bi mirovina mogla iznositi 60% plaće
Ilustracija
 Luka Gerlanc / CROPIX

Svaka hrvatska Vlada prije ili kasnije dođe na ideju da nacionalizira drugi stup mirovinskog osiguranja i tako riješi trenutačni problem likvidnosti. Zato nimalo ne iznenađuje da je do takvog genijalnog rješenja došla i ova Vlada. Na racionalnom nivou takvo se razmišljanje može opravdati činjenicom da vlasništvo nad sredstvima u drugom stupu nije baš toliko neupitno kako svi mi vjerujemo. Prilikom mirovinske reforme 2002. godine država, naime, nije donijela zakon po kojem radnici moraju dio svoje plaće odvajati u mirovinsku štednju, nego je donijela zakon po kojem država dio sredstava koja su radnici do tada uplaćivali u mirovinsko osiguranje u njihovo ime uplaćuje u odabrane mirovinske fondove.Tako država poklanja četvrtinu prikupljenih sredstava građanima.

Stoga nije potpuno nezamislivo da zatraži taj novac natrag, o čemu se razgovaralo 2010. i kako je 2015. godine i napravila s drugim stupom državnih službenika prenijevši njihovu ušteđevinu iz obveznih mirovinskih fondova u Zavod za mirovinsko osiguranje, ili da odluči privremeno ne poklanjati građanima, odnosno suspendirati uplate u drugi stup i sve uplaćivati u Zavod, o čemu se razmišljalo 2016. godine. Uočite da je 2010. premijer bio HDZ-ov Sanader, 2015. SDP-ov Milanović, 2016. nestranački Orešković, a sada je HDZ-ov Plenković. Stranačka pripadnost evidentno nije bitna. Velika količina novca koju država prikuplja kroz svoj aparat pa prosljeđuje obveznim mirovinskim fondovima, koji onda više od sedamdeset posto tih sredstava kupujući obveznice posuđuju državi uz kamatu od gotovo tri posto jednostavno je previše izazovna svakoj vlasti da je ne bi pokušala prisvojiti.

Znajući pritom da su svi glavni politički čimbenici potekli iz socijalizma, na čiji se populizam jako dobro priključila i mlađa generacija političara, jasno je da potajno sumnjaju u potrebu za privatnim vlasništvom, pogotovo “prekomjernim”, i nikako im nije jasno kako tržišna ekonomija u kojoj slobodni pojedinci donose najbolje odluke za sebe može biti dobra za državu. Zbog toga je jedina provedena privatizacija bila ona u kojoj su društvene tvrtke povjeravane “našim” provjerenim ljudima koji su ih trebali voditi u skladu s interesima države, a ne tamo nekog tržišta, odnosno potrošača. S druge strane, lagano prolaze ideje o nacionalizaciji privatne imovine građana kao što je u ovom slučaju štednja u mirovinskim fondovima.

S obzirom na rezultate naših političkih elita, odnosno činjenicu da Hrvatska uvjerljivo zaostaje za svim usporedivim zemljama, ironično se može zaključiti da nije teško naći dobro rješenje za bilo koji problem. Treba ih samo saslušati i onda krenuti potpuno suprotnim smjerom. U ovom slučaju umjesto ukidanja drugog stupa i prijenosa sredstava u Zavod za mirovinsko osiguranje treba ukinuti prvi stup, treba ukinuti Zavod!

Proteklih je dana objavljeno niz analiza mirovinskog sustava međugeneracijske solidarnosti iz kojih nesumnjivo proizlazi da se sustav raspao. Raspao se već davno. Nakon masovnih prijevremenih umirovljenja u devedesetim sasvim sigurno više nije bio održiv, a pitanje je je li funkcionirao prije devedesete. Trenutna je situacija takva da od 38 milijardi kuna mirovina Zavod uspije skupiti samo 21 milijarde, odnosno samo oko 55%, a ostatak se najvećim dijelom financira iz poreza pa tako država mora osigurati 17 milijardi kuna iz proračuna. Dio problema je u prijevremenom umirovljenju te povlaštenim mirovinama. Otprilike petnaest posto primatelja mirovina je povlašteno, a prosječni radni vijek umirovljenika je 31 godina. Međutim, uvjerljivo najveći problem je u potpunoj neodrživosti sustava. Kada ne bi bilo povlaštenih mirovina i kada bi svi odlazili u mirovinu s punim radnim vijekom, tada bi omjer zaposlenih prema umirovljenicima trebao biti barem 3:1 da bi umirovljenik mogao dobiti pristojnih 60% plaće.

Jedini dugoročni izlaz je potpuni prijelaz na normalne mirovinske fondove. To se odavno zna u cijelom svijetu, a znalo se i u Hrvatskoj u vrijeme mirovinske reforme 2002. Tada je ideja bila da se udio uplata u drugi stup povećava, a udio uplata u prvi stup smanjuje. Kada bi se sada odustalo od koncepta međugeneracijske solidarnosti i ukinuo prvi stup te kompletan doprinos počeo uplaćivati u drugi stup, otvorila bi se golema rupa u sustavu mirovinskog osiguranja. Ne bi bilo novca za mirovine sadašnjih umirovljenika i građana koji će u idućih desetak ili dvadesetak godina otići u mirovinu. Treba osigurati financiranje te rupe prodajom državne imovine ili unosom te imovine u mirovinske fondove ili zaduživanjem. Premijer je izričito naglasio da zaduživanje ne dolazi u obzir. Međutim, to je ignoriranje činjenice da se ovakvim ponašanjem Hrvatska već zadužila. Zadužila se kada je prošlih godina radnicima oduzimala dio plaće a da ništa nije dala zauzvrat.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 20:31