kontrolna točka

Uvjerljiv plan razvoja ili još jedan neuspjeli pokušaj

Ima li Andrej Plenković u svojem timu dovoljno ljudi koji će zemlju znati povesti prema ciljevima koji većinom nisu daleko od točke na kojoj je Slovenija bila prije nekoliko godina
Andrej Plenković
 Dursun Aydemir/Anadolu Agency via AFP

Dobra je stvar kod svake strategije što sva obećanja ostavljamo nasljednicima. To vrijedi i za prošli tjedan neslužbeno predstavljenu Vladinu strategiju koja bi nas trebala povesti prema dobroj 2030. godini.

Kratak skok do Washingtona. "Ove godine naše analize i naš proračun budućnosti stižu s iznimno velikim stupnjem nesigurnosti, moramo biti spremni na loša iznenađenja", rekla je Kristalina Georgieva, direktorica MMF-a, predstavljajući tijekom vikenda na summitu globalnih financijaša novi set MMF-ovih prognoza. Točno, nitko na kraju prošle godine nije mogao predvidjeti krizu koja je stigla s koronavirusom. To ipak ne može biti alibi za pogrešno vođenje budućih politika. Sada, za razliku od lani, znamo da je polazišna točka loša.

Svaka politika je igra s točno ili pogrešno napisanim scenarijima. "Porezni rezovi potaknut će ekonomiju." Možda. Ali možda će, izračunaju li se porezi pogrešno, osiromašeni državni servis postati preslab da osigura infrastrukturu biznisu. Hoće li zabrane putovanja zaustaviti širenje covida? Prilično sigurno, ali dugoročno neodrživo. Ili politički rizičnija procjena: "Sankcije će smanjiti opasnost od zemlje koja se odbija držati pravila". Možda hoće, ali možda i neće. Sjetite sa zabrane nabave oružja nametnute Hrvatskoj u vrijeme Domovinskog rata, zbog čega je politički vrh države bio prisiljen na suradnju s organiziranim kriminalom. Gledano s naše strane, to je sigurno bio loše napisan scenarij zbog kojega smo trpjeli dugoročne posljedice, a takva politika sigurno nije koristila ni Europskoj uniji. Jednako tako prijetnje sankcijama Mađarskoj i Poljskoj nisu popravile demokraciju ni u Poljskoj, ni u Mađarskoj, a sankcije Rusiji nisu pomogle Ukrajini, ali su dovele do nikad zategnutijih odnosa Rusije i EU.

Sve ove tvrdnje postavljaju uzročno-posljedičnu vezu između cilja i alata da se taj cilj postigne. Bez obzira na stranku, ideologiju ili motiv, nijedan kreator politike ne želi da njegov preporučeni način djelovanja proizvede neočekivane posljedice. Zato se mora baviti predviđanjima, a ona ponekad, u nedostatku kvalitetne ekspertize, odvuku u proricanje. Pogrešno zamišljeni scenariji vode pogrešnim strategijama.

Dva američka profesora - kojima, doduše grubo i samo djelomično, kradem ideju - Peter Scoblic s Harvarda i Philip Tetlock s University of Pennsylvania, u novom broju magazina Foreign Affairs pišu kako su rane metode generiranja političkih scenarija često bile slobodne i vodile formiranju zaključaka iz često pogrešnih premisa. Prema njima, planiranje scenarija dobilo je strukturu tek nakon što se proces preselilo u poslovni svijet gdje je račun dobiti i gubitka najbolji pokazatelj kvalitete planiranja.

Najprepoznatljivija je matrica "dva po dva" u kojoj planeri identificiraju dvije kritične nepoznanice (primjerice, budućnost s koronavirusom ili bez njega) i, uzimajući krajnje vrijednosti svake od njih, konstruiraju četiri moguća buduća svijeta. Sve rigorozne vježbe planiranja scenarija uključuju identificiranje ključnih nesigurnosti, a zatim zamišljanje kako različite kombinacije mogu stvoriti situacije koje se značajno razlikuju od onoga što bi sugerirala strategija izvedena iz sadašnjosti. Dobro planiran scenarij postavlja okvir u budućnosti. Ta granica, međutim, sama po sebi nije dovoljna za donošenje važnih političkih odluka. Oni koji ih donose, top-menadžeri ili političari, moraju znati koji je scenarij budućnosti najvjerojatniji.

Što od toga vidimo u prijedlogu Nacionalne razvojne strategije? Bojim se, ništa, ako u dodacima koji navodno postoje, ali još nisu stigli do javnosti, nema specifikacije političkih, ekonomskih i financijskih alata uz racionalno objašnjen kalendar njihove primjene. Čak i ako sve to postoji, pitanje je ima li Andrej Plenković danas u svojem timu dovoljno ljudi koji će zemlju znati povesti prema zacrtanim ciljevima koji i nisu previše ambiciozni jer većinom nas vode prema točki na kojoj se Slovenija nalazila prije nekoliko godina.

Iskustvo Jadranke Kosor i njezina Programa za gospodarski oporavak ne nudi materijal za gradnju optimizma, unatoč činjenici da Plenkovića većina građana, ali i međunarodnih partnera Hrvatske, doživljava kao spremnijeg i sposobnijeg premijera nego što je to bila Kosor kada je u srpnju 2009. pogurnuta na funkciju.

Za postizanje ciljeva pouzdan i stručan tim u mnogočemu je važniji od samog premijera. Bojim se da Plenkovićev kadrovski bazen nije značajno bogatiji od onoga iz kakvog je Vladu sastavljala Kosor čiji su program napisali stručnjaci Ekonomskog instituta, kojima posao nije bio da se brinu o sastavu Vlade. Sličnu je sudbinu poslije doživio i, doduše, značajno tanji program reformi koji je Vladi Orešković-Karamarko servirao njemački Ifo institut, nedvojbeno jedan od najboljih europskih ekonomskih think tankova. Tada je nedostatak bila slaba povezanost njemačkih stručnjaka s hrvatskom realnošću.

Ukratko, čekamo konačnu verziju Strategije 2030., s preciznim kalendarom, a onda vjerojatno i najavom kadrovske promjene na ključnim pozicijama.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 04:00