Izdvojeno mišljenje

Zabluda hinjenog optimizma: premijera treba upozoriti da preveliki optimizam donosi štetu

Opasno je živjeti u bajci. Osim ako niste uspavana princeza
Angela Merkel i Andrej Plenković
 HANZA MEDIA/REUTERS

Isprva mi se učinilo da uopće ne treba novinarski reagirati na Plenkovićev javni poziv iz Münchena “…svim akterima, institutima, komentatorima... i medijima da s manje pesimizma kreiramo društvo”. Jednostavno, za razliku od nekih drugih kolega, u Plenkovićevu istupu nakon susreta s bavarskim premijerom nisam prepoznao nikakav brutalni napad na slobodu novinarstva i bilo što naročito problematično. Međutim, tek naknadno iščitavanje svih Plenkovićevih izjava i pravo shvaćanje uloge našeg premijera na dvodnevnom skupu Europske pučke stranke dovelo me do zaključka da je reakcija na premijerovo udaljavanje od stvarnosti ipak nužna. Opasno je živjeti u bajci. Osim ako niste uspavana princeza.

Premijera treba upozoriti da je nerealističan optimizam dokazano rizičan kad je u pitanju donošenje ekonomskih odluka. Nedavno sam pročitao poučan tekst Georgia Kancheva u Wall Street Journalu u kojem je objasnio kako je znanstveno dokazano da pretjerano optimistične makroekonomske prognoze prouzročuju vrlo ozbiljne probleme; kad MMF donese preoptimističnu procjenu gospodarskog rasta, onda i privatni javni sektor kreće u hrabrije (čitaj bahatije) novo zaduživanje, dolazi do neopravdane akumulacije duga, to pak kasnije uzrokuje veću osjetljivost ekonomije te šteti ekonomskom rastu. Može čak prouzročiti recesiju.

- Preveliki optimizam čini štetu u godinama koje dolaze… Prevelika procjena budućeg rasta može dati kratkoročni poticaj ekonomiji, ali će povećati vjerojatnost recesije ili druge ekonomske poteškoće - upozorio je autor te podsjetio da su ekonomisti iz privatnog sektora pretežito previše optimistični, dok je konzervativni i “tmurni” MMF uspješno predvidio samo 24 posto recesija. A u tako preoptimističnom svijetu “paranoičnih” ekonomista biti plenkovićevski optimističan čini se kao, a što drugo, nego stari dobri i sasvim dokazani hazard.

Valja, nadalje, primijetiti da se Plenković požalio kako zbog loše atmosfere “nije čudno da srednjoškolci odlaze s tonom besperspektivnosti”. Možemo mi svi skupa, i političari i novinari, roktati koliko god hoćemo o tome kako je u Hrvatskoj super, ali ipak treba biti realan i priznati da nam mladi odlaze iz potpuno očiglednih socijalnih i ekonomskih razloga. Misli li bilo tko doista da je mladima dovoljno pričati da im je super? Zemlje poput SSSR-a ili SFRJ već su to isprobale. Povijesni eksperiment nije uspio. Nemojmo ga ponavljati.

Moram priznati da sam se baš dobro zabavljao dok sam čitao naivni izvještaj inače uglednog DW-a o skupu europskih pučana u kojem su Hrvatska i Plenković dobili jedan dosta debeli paragraf naslovljen “Hrvatska kao svjetionik nade”. U tom dijelu teksta autor prvo opisuje zgroženost pučana novim europskim ksenofobnim nacionalizmom, kvaziautokratskim formama vlasti, Viktorom Orbanom kao takvim, reformom sudstva u Poljskoj, valom najgoreg populizma…, a onda, ni s čim izazvan, autor prelazi na njega - Andreja Plenkovića, pravu zvijezdu konferencije, europskog lidera koji je na tobože antipopulističkoj platformi dobio izbore te se sada trsi ugurati Hrvatsku u schengenski sporazum u trenutku kad mnogi iz njega žele izaći.

Europskim pučanima Plenković je “realistično” priznao da u Hrvatskoj ipak ima nekakvih populista koji rade protiv ideje EU i EU projekta, ali je obećao da se neće umoriti od “isticanja pozitivnog tamo i vamo”. Kako god okrenete, tamo ili vamo, gospođa koja je govorila nakon samoobmanjujuće zvijezde pučana Andreja Plenkovića, a koju doista možemo prozvati istinskom demokratskom lidericom vrlo uspješne i izrazito kompetitivne zemlje, ni blizu, ni tamo ni vamo, nije bila optimistična poput hrvatskog premijera.

Angela Merkel bila je u svom govoru živi dokaz da je konstruktivna paranoja jedno od ključnih jamstava uspješnosti država ili korporacija.

Davno sam čitateljima u jednoj od svojih kolumni preporučio knjigu Jima Collinsa i Mortena T. Hansena “Great by Choice”. Priča je to o velikim kompanijama koje su uspijevale desetljećima zadržati izuzetno visoke stope rasta. Poslovično bistri autori proučavali su što su to činile kompanije koje su na dugi rok deset puta premašile prosjeke svoje industrije. Inicijalnu listu od 20.400 kompanija skratili su svojim strogim kriterijima na samo njih sedam te nam otkrili što su u njima pronašli zajedničko: nije to, naravno, bio nikakav umjetno pothranjivani optimizam, nego konstruktivna paranoja kao jedna od ključnih obilježja politike donošenja odluka u tim “10x” kompanijama.

Nije Amundsen, za razliku od Scotta, pobijedio u utrci do pola zato što je bio jako optimističan, nego zato što je planirao strpljivo, pažljivo, pametno i nadasve paranoično.

Ukratko, gospodine Plenkoviću, svi mi u medijima koji smo u zadnje vrijeme izrazito pesimistični zapravo smo vam najkonstruktivniji saveznici; govorimo ono što bi jasnije trebali formulirati pobočnici kako bi mogli lansirati očigledno nužne reforme.

Na skupu pučana, gospodine Plenkoviću, predstavili ste se kao jedini europski pobjednik u utrci protiv destruktivnog populizma, a vlastita stranka već vam je napola prešla na tu tamnu stranu. Istodobno prisiljeni ste se povlačiti pred desnim populizmima Mosta i gospođe Markić, ne snalazite se s lijevo-autoritarnim populizmom sve jačeg i jačeg Živog zida, dok vaš jedini potencijalni partner u spasonosnoj velikoj koaliciji budućnosti postaje nalik Živom zidu. Mislim tu, naravno, na SDP koji prolazi proces “berizacije”, odnosno transformacije aktivnog članstva prema antiintelektualističkoj, antiposlovnoj i, sve skupa, lošije obrazovanoj političkoj kohorti.

Drugim riječima, lijepo je što su neki mediji stekli dojam da ste, gospodine Plenkoviću, u Münchenu predstavljeni kao princ koji će u maloj Hrvatskoj mačem obezglaviti europsku populističku neman, ali vi zapravo morate gledati kako vam tobože nejaki hrvatski “populistići” polako otimaju čak i vašu vlastitu stranku, dok je ostatak političke scene već inficiran. U Hrvatskoj kao da gledamo neki loš film u kojem zbog tajnovitog virusa ljudi postaju zombiji pa rade svakakve gluposti, ali prvenstveno najgroznije stvari preostalim razumnima.

Lider bi u Münchenu zavapio: Moja zemlja je pred zidom. Mladi mi bježe glavom bez obzira. Ostaju samo starci i nepokretni. Ne znam je li zemlja još upravljiva. Ne možemo provesti niti jednu supstancijalnu reformu. Pomozite nam stručno i financijski. Za koju godinu moglo bi biti kasno. Vlast će preuzeti populisti i zemlja će putem rasula.

Dosta osobnih poruka premijeru. Još nekoliko općih:

Premijer bi svakako trebao pročitati tekst u Spiegelu s nadnaslovom “Apokaliptična Angela” i naslovom: “Merkeličin tamni pogled na svijet u kojem živimo”. Dobar je primjer konstruktivne paranoje na koju su kao obilježje uspješnih upozorili Collins i Hansen u knjizi “Great by Choice”. A ne “Fake by Choice”. Primjerice, dugoročna održiva i pomalo paranoična fiskalna politika, koja podrazumijeva puno discipline i odlučnosti je “Great by Choice” politika, a slučajna fiskalna prilagodba kojoj svjedočimo je “Fake by Choice”, baš kao i Plenkovićev nastup u Münchenu.

Angela Merkel u Münchenu je govorila o problemima. O Trumpu, Kini, migrantima, sigurnosti… Rekao bih, opet je odlučila biti “Great by Choice” tj. paranoična. Mogla je birati i druge teme. Međutim nije. Baš kao ni prije samo nekoliko mjeseci kad je, napomenuo bih, izrazito pesimistično podsjetila na sporazum potpisan 1555. koji je donio 60-godišnji mir protestanata i katolika te je dovršen 30-godišnjim ratom nakon krvavih previranja reformacije. Pitala se tada Merkel jesu li što naučili iz povijesti i treba li europske godine mira i prosperiteta uzimati zdravo za gotovo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 08:19