Zašto ne treba žaliti za kunom? Ona nikada nije zaživjela kao prava valuta

Omjer broja stanovnika Hrvatske i ukupnog broja stanovnika država koje su uvele euro (njih 19) iznosi oko 1,1%. Omjer BDP-a Hrvatske naspram BDP-a europodručja iznosi oko 0,4%. Odnos najlikvidnijih sredstava odnosno novčanih masa (M1) iznosi oko 0,2%. Ovi nerazmjeri pokazuju koliko je Hrvatska mala. Hrvatska je kao kap monetarne vode pored velikog novčanog bazena: omjer novčanih masa je oko pet puta manji od omjera broja stanovnika i oko dva puta manji od omjera BDP-a Hrvatske spram europodručja.

Kuna, dakle, nikada nije zaživjela kao prava valuta. Zakazala je u dvije od tri glavne funkcije novca.

Prva funkcija novca je mjerilo vrijednosti. Kuna funkcionira kao mjerilo vrijednosti za predmete manje vrijednosti - od novina i kava do perilica za suđe. Međutim, kada je riječ o vrijednostima automobila, nekretnina, brodova i nasljedstava, u Hrvatskoj je mjerilo vrijednosti oduvijek bila njemačka marka. Na početku 1999. štafetnu palicu preuzeo je euro.

Druga funkcija novca je sredstvo razmjene (plaćanja). Tu stvari stoje malo bolje za kunu. Vlada zakonom zabranjuje korištenje drugih valuta kao sredstva plaćanja u zemlji. Prisila daje rezultata.

Srećom, nikome nije palo na pamet prisilom utjecati na valutu štednje. To je treća funkcija novca. Ne postoji normalna zemlja na ovome svijetu koja bi ljudima branila štednju u stranoj valuti. Strah od bijega novca iz zemlje snažno ograničava vlasti u donošenju loših odluka. Zbog toga u našem bankovnom sustavu više od pola bilančne svote čine devize, a udjel devizne štednje u ukupnoj štednji stanovništva još je veći i kreće se oko 65%. Dakle, kuna je zakazala u funkciji štednje.

Postavlja se pitanje zašto je zakazala? Monetarni suverenisti predvođeni Ivanom Lovrinovićem raspravljaju kao da je za opisano stanje kriva monetarna politika. Slušajući ih, stječe se dojam kao da je oduvijek postojala neka magična politika - kamen mudraca - koju je netko (Vlada? HNB?) propustio primijeniti: možda odobriti više kredita državi ili bankama od strane središnje banke, pustiti tečaj da otkliže na 8, 9 ili 10 kuna za euro, dozvoliti (malo?) veću inflaciju ili ukinuti valutnu klauzulu. Ukratko, danas bismo bili monetarno suvereni i mnogo bogatiji samo da je bilo više hrabrosti za odlučne poteze.

Monetarni suverenisti zaboravljaju ili prešućuju činjenicu da monetarna politika utječe samo na jednu stranu tržišta - na ponudu novca. Na drugoj strani nalazi se potražnja za novcem. U konačnici, i u dugom roku, potražnja za novcem određuje karakteristike monetarnog sustava. Drugim riječima, kuna je zakazala jer ste vi to tražili.

Možemo to zamisliti i ovako: središnja banka regulira izvor novčanog toka. Kada ona otvori slavinu, novčani tok poteče nizbrdo. Međutim, središnja banka nema kontrolu nad nagibom terena, širinom korita, konfiguracijom obala i brojem ljudi koji će zagrabiti u likvidnosni tok. Te stvari ovise o autonomnim odlukama milijuna financijskih posrednika, građana i poduzeća. Ako je za njih oportuno propustiti tok, ili ga zamijeniti za neki drugi (npr. konvertirati kune u eure), krajnji učinak puštanja novca na izvoru bit će drugačiji od onoga što su regulatori izvora željeli ili očekivali da će se dogoditi nizvodno.

Središnje banke u Americi ili Japanu mogu zanemariti utjecaj svojih mjera na promjene tečaja. Ljudi u tim zemljama uglavnom se ne obaziru na promjene vrijednosti domaće valute. Nasuprot tome, ako se korištenje domaće valute u zemlji poput Hrvatske želi poticati i širiti, vrijednost domaće valute mora biti stabilna ili rasti. U suprotnom, ako vrijednost domaće valute pada, ljudi će vrlo brzo konvertirati domaću u stranu valutu zbog osjetljivosti na promjene tečaja.

Tu počinje naš monetarni paradoks. Korist od domaće valute trebala bi se očitovati u lošim vremenima, kada bi vrijednost domaće valute trebala pasti. Realno slabija domaća valuta može pogodovati izvozu i/ili smanjiti uvoz, što bi trebalo ublažiti recesiju ili pomoći da se ona izbjegne. Međutim, znatno slabljenje domaće valute u zemlji poput Hrvatske dovodi do zaobilaženja domaće valute. To je povezano sa smanjenjem potrošnje i investicija. Učinak slabije valute na smanjenje potrošnje i investicija poništava eventualno pozitivne učinke slabije valute na izvoz.

Za razliku od Hrvatske, takav mehanizam ne postoji u velikim gospodarskim sustavima kao što su SAD ili Japan. Sve zemlje nisu iste. Ne primjenjuju se isti modeli svuda u svijetu. Zbog toga najveći broj država na neki način veže vrijednosti svojih valuta uz vrijednosti valuta većih monetarnih područja, ili postaju članice takvih područja.

U malim i otvorenim zemljama poput Hrvatske općenito postoji sedam vjetrova u pramac monetarne ekspanzije i slabljenja valute. Prvo, slabija valuta prijeti buđenjem inflacije. Drugo, slabija valuta poskupljuje uvozne inpute. To je problem u zemljama koje nemaju resurse za efikasnu proizvodnju nekih ključnih dobara. Na primjer, ako vrijednost valute padne, poskupjet će energija i tehnologije, a to je štetno za razvoj.

Treće, mnogi akteri gospodarskog života imaju dugove u devizama ili uz valutnu klauzulu. Slabija valuta povećava realnu zaduženost u domaćoj valuti (sjetite se kredita vezanih uz tečaj franka). Četvrto, povećanje realne zaduženosti dovodi do sekundarnih negativnih efekata - smanjenja investicija i potrošnje.

Peto, slabija valuta dovodi do rasta kamatnih stopa, što je obrnuto od scenarija koji se događa u velikim monetarnim područjima gdje vrijednost valuta pada kad su kamatne stope niže. Ekonomisti pojavu uske korelacije tečaja i kamatnih stopa u krizama nazivaju “istočni grijeh” i smatraju je iznimno opasnom, s obzirom na to da može pojačati velike financijske krize.

To je povezano sa šestim, ranije spomenutim efektom valutne supstitucije - slabija valuta dovodi do zamjene valutom čija je vrijednost stabilna. To znači da se novac (a s njime i vrijednost i potencijal za investicije) odljeva iz zemlje kad je najpotrebniji. Naposljetku, međudjelovanje spomenutih utjecaja može dovesti do paralize sposobnosti za upravljanje rizikom i pada kapitalne snage financijskih posrednika. To dovodi do kreditne kontrakcije, što proizvodi sljedeći krug negativnih učinaka na rast i razvoj.

Osim što zanemaruje sedam vjetrova u pramac domaće valute, suverenistički pogled na monetarnu politiku polazi od toga da je kuna naša valuta, dok priključenje većem valutnom području znači da prihvaćamo tuđu valutu. U stvarnosti, niti je kuna “naša” niti je euro “tuđa” valuta. Postoje tri zablude o tome što je “naša”, a što “tuđa” valuta.

Prvo, kuna je naizgled naša (a euro nije) utoliko što su njezina proizvodnja i upotreba uređene zakonima koje donosi Hrvatski sabor. Međutim, to nije dobar kriterij razlikovanja našeg i tuđeg: proiz­vodnju i upotrebu eura u Hrvatskoj uredit će propisi koje je donio ili će donijeti Hrvatski sabor.

Drugo, kuna je naizgled naša utoliko što je HNB institucija Republike Hrvatske, a Europska središnja banka (ECB) nije. Međutim, to nije dobar kriterij razlikovanja našeg i tuđeg. I ECB je institucija čiji je osnivač HNB, de facto u ime Republike Hrvatske kao članice EU. HNB je neovisna od dnevne politike, kao i ECB. A odluke u ECB-u ne donosi šest tehnokrata koji čine Izvršni odbor, već se njih šest zajedno s guvernerima središnjih banaka država okuplja u Upravno vijeće u kojem se dijeli 21 glas. Kada glasa, hrvatski guverner nema glas s težinom udjela Hrvatske u kapitalu ECB-a (oko 0,8%), nego njegov glas teži jednako kao i glas drugih, uključujući i guvernera Bundesbanke. Utoliko ECB nije samo hrvatska središnja banka, ali je naša koliko je i tuđa - baš koliko i njemačka ili talijanska. Uz to, hrvatskome guverneru ni sada nitko ne smije naložiti što da radi, tako da u tom smislu, kada i ako HNB u budućnosti postane dio eurosustava, neće nastati velika razlika.

Treće, HNB je naša središnja banka (a ECB naizgled nije), utoliko što se odluke o monetarnoj politici mogu donositi u svjetlu stanja u domaćem gospodarstvu. U ECB-u se vodi računa o stanju cjelokupnog europodručja, a to ne mora biti podudarno s hrvatskim interesima. Međutim, ni to nije dobar kriterij razlikovanja našeg i tuđeg. Povezanost gospodarskih kretanja između Hrvatske i europodručja u kratkome roku toliko je uska da je Hrvatskoj potrebna monetarna ekspanzija u isto vrijeme kada i većem dijelu europodručja. Upravo živimo u jednom takvom razdoblju - zbog toga su kamatne stope najniže u povijesti. Monetarno stanje u ovako maloj zemlji zemljopisno lociranoj pored europodručja već sada ovisi o monetarnoj politici eurosustava, s tom razlikom što sada nemamo pristup komandnom mostu (ECB-u), jer nismo uveli euro. Nakon odricanja od kune suštinski se neće mnogo toga promijeniti, samo će i naš guverner sjediti za komandama sustava.

U konačnici, manje je važno hoće li se opisani mehanizam proizvodnje i upotrebe novca opisati kao ”naš” ili ”tuđ”; važnije je ispunjava li novac naše potrebe, koliko je funkcionalan i poticajan za razvoj u dugom roku. Za razliku od kune, koja je zakazala u nekim funkcijama novca, euro bi mogao postati potpuno funkcionalna domaća valuta.

S eurom će nestati valutna klauzula; štedjet će se na troškovima konverzije (taj novac će se moći produktivnije upotrijebiti); otklonit će se valutni rizik, što je pozitivno za trgovinu i ulaganja; gotovo će nestati rizici neke velike financijske krize u zemlji. Tržišta državnih obveznica će se integrirati i produbiti, a one same će postati prihvatljiva kolaterala za monetarne operacije u eurosustavu.

S druge strane, gubitak autonomne monetarne politike pokazuje se kao izmišljen gubitak, fikcija; ne može se izgubiti nešto što nismo imali. Ne zato što nismo to dovoljno željeli, ili nismo imali dovoljno pameti da to dobijemo, nego zato što smo konstrukcijski napravljeni kao mala i otvorena zemlja na rubu Europe s turbulentnom prošlošću. Dovoljno je podsjetiti da su svi naši najvažniji trgovački partneri i emitivna turistička tržišta na euru (Njemačka, Italija, Slovenija, Austrija). BiH nije, no susjedna država ima valutni odbor - specijalni slučaj fiksnog tečaja bosanske marke naspram eura, u kojem središnja banka služi samo tome da brani čvrst tečaj. To je kao da BiH već ima euro, slično situaciji u Crnoj Gori i na Kosovu. Mi smo dakle već okruženi bazenom eura. Zbog toga euro već prodire tako duboko u pore našega gospodarstva i društva.

Kad smo na ljeto 1993. oblikovali anti­inflacijski program čijom je uspješnom provedbom najesen iste godine širom otvoren put za uvođenje kune 30. svibnja 1994., raspravljali smo i o mogućnosti službene cirkulacije njemačke marke kao paralelne valute. Prijedlog se izgubio negdje u Vladinim hodnicima. Sjećanje na tu epizodu pokazuje da je problem novca u zemlji koja ima povijest, gospodarsku i financijsku strukturu te zemljopisni položaj kao Hrvatska latentan. Pitanja su ista kao prije četvrt stoljeća iako se mnogo toga u međuvremenu promijenilo. Monetarnu evoluciju u Hrvatskoj stoga treba promatrati u dugom povijesnom razdoblju: od početaka civilizacijske modernizacije ovoga dijela jugoistočne Europe, preko socijalističkog eksperimenta koji je prvo donio materijalni razvitak, a zatim kaos, do monetarnog sustava neovisne Hrvatske koji je znatno napredovao u odnosu na onaj iz SRH, ali se nije afirmirao u svim funkcijama novca. Zbog toga sada tražimo mogućnost za definitivan iskorak kroz priključenje europodručju.

No, postoji i druga strana - mjesto kamo idemo. Iz šire povijesne i strukturne perspektive pitanje treba li žaliti za kunom poprima neke nove dimenzije; provocira pitanja o tome kako će se unutar europodručja strukturirati odnosi sjevera i juga, hoće li se tenzije koje su započele s grčkom krizom pojačavati ili smanjivati, hoće li u europodručju nastati fiskalna unija kao komplement monetarne unije te, naposljetku, postoji li mogućnost da se dogodi neki novi exit, ili da se europodručje raspadne?

Nitko ne može znati odgovore na sva takva pitanja. Unatoč tome, euro se sam nameće kao dugoročno rješenje za Hrvatsku. I to ne samo iz formalno-političkih razloga (ulaskom u EU preuzeli smo obavezu uvesti euro). Razlozi su suštinski: euro može poboljšati performanse našeg monetarnog sustava i ojačati okvir za izbjegavanje financijskih kriza i gospodarski rast.

Ipak, u vremenima skepse spram europskih elita, banaka, briselskih političara i same EU ne može se otkloniti skepsa i strah koji paraliziraju te često bez realne osnove navode na pomisao da s integracijama iz opreza treba stati. Danas je popularno govoriti da je euro neoliberalna tvorevina koja radi u korist velikih korporacija i banaka; da su briselske elite otuđene od naroda, ili da je EU u egzistencijalnoj krizi ugrožena od suverenista koji traže njezinu postupnu demontažu. Najavljuje se “propast Italije” (što god to značilo), neki novi exiti, a Marine Le Pen u Francuskoj i njemački AfD otvoreno zagovaraju razdruživanje europodručja, ali i same EU.

Međutim, stvari izgledaju mnogo čvršće u institucionalnim dubinama. Tamo se prepoznaju tragovi povijesnih ishodišta. Europa je posebna po svojoj političkoj strukturi atomiziranih, ali ekonomski, kulturno i u svakom drugom pogledu usko povezanih država. Iz takve strukture proizašle su i europske povijesne nesreće. No još od Latinske monetarne unije 1860-ih, na području Europe evoluiraju različiti međunarodni monetarni aranžmani. Euro stoga nije projekt neke elite ili birokrata. On je plod duge političke i ekonomske evolucije koja ima svoju unutarnju logiku. Stoga, dok je demokracije i spremnosti za promjene i prilagodbe, postojat će i jamstvo da će se kroz mukotrpno traženje kompromisa monetarna unija prilagođavati zahtjevima vremena. Promjene koje su uslijedile nakon 2011. pokazale su da se europske institucije mogu re-kreirati kroz krize.

U svojoj novoj knjizi Euro u Hrvatskoj: za i protiv pokušao sam čitateljima približiti povijesnu evoluciju o kojoj je ovdje riječ. Hrvatska je sada dionik na putu europskih promjena. Europi trebaju promjene, a sudjelovanjem u njima Hrvatska dolazi u priliku usporedo mijenjati sebe. Treba se mijenjati radi prekida s dvadesetogodišnjom praksom kompromisa s vlastitim slabostima koje nas drže na niskoj razini razvoja, daleko na europskoj periferiji. Euro se pri tome ne prikazuje kao konačno rješenje, kao “kraj povijesti”. Euro nije ni sigurno obećanje. Nije lišen ni rizika neuspjeha. Euro je motiv za pokušaj testiranja granica mogućnosti ove zemlje. S čijim se aktualnim stanjem rijetko tko može pomiriti. To bi trebalo biti dovoljno opravdanje za pokušaj.