Zašto se trudimo postati Italija, razvijena zemlja kakva ne bi trebala biti?

Vjerojatno nikome tko ozbiljnije prati ekonomske teme nije pretjerano iznenađenje to što je Italija treći put u desetljeću završila u recesiji. U Italiji je vrlo jasno zašto se to dogodilo, čak je pomalo dosadno podsjećati što im je to krenulo onako kako ne bi trebalo. Pa ipak, u trenutku kad se cijela eurozona opet nalazi na putanji puzajućeg rasta odnosno najnižeg rasta od dužničke krize 2008. godine, nekako se čini da je talijanska situacija vrlo dobro upozorenje za Hrvatsku. U situaciji dvojnog hrvatskog suficita i solidnog rasta koji nije temeljen ni na kakvoj eksploziji zaduživanja mi u Hrvatskoj trebali bismo, u svojim stremljenjima da postanemo Zapadna Europa, samo pripaziti da ne postanemo nalik Italiji, bar ne kad su u pitanju temeljni ekonomski fundamenti zemlje. O potrošnji sira, vina i paste kao u Italiji možemo razgovarati.

Iako je danas Italija i dalje puno žilavija i robusnija ekonomija nego što je ova naša hrvatska, svakako ne bismo trebali stremiti tome da ubuduće računamo s onim što ekonomisti nazivaju permanentnom krizom. Ta permanentna kriza stanje je zemlje koja nije u stanju provesti supstancijalne strukturne reforme te se mora suočiti s činjenicom da je struktura njezine inače impresivne ekonomije neprilagođena izazovima međunarodne konkurencije baš kao i socijalno-demografskim izazovima talijanskog društva. Italija je vrlo stara nacija s velikim brojem mladih ovisnih o svojim obiteljima, s hiperreguliranim tržištima te vrlo nefleksibilnim tržištem rada, relativno visokim plaćama i impresivnim penzijama. Radi se o “kemiji” koja prije ili poslije mora izazvati vrlo burnu reakciju uz fitilj koji uporno potpaljuje neprijatelj br. 1 zvan nedostatak rasta.

Nadalje, Italija nema puno manevarskog prostora kad su u pitanju javne financije. Državni dug Italije iznosi 130 posto BDP-a i time je talijanska vlada druga najzaduženija u Europi, odmah iza Grčke. Tako ekstreman dug sa sobom donosi višu cijenu zaduživanja, manju sposobnost javne potrošnje i nužno više poreze. Tko će podnijeti više poreze - radnici ili poslodavci - tek je posljedično praktično pitanje koje u uvjetima pojačanog osjećaja nesigurnosti proizvodi povijesno gledano relativno nov, ali već vrlo prepoznatljiv političko-ekonomski problem epskih razmjera; politička previranja njedre razne vrste demagoga i populista koji nerealnim obećanjima grade svoje političke karijere, ali pritom imobiliziraju praktično sve ozbiljnije reformske mehanizme kad je u pitanju konkurentnost talijanske nacionalne ekonomije.

Je li Italija uplovila u začarani trokut previsokog duga, nedostatka volje za reforme i opasnog populizma u kojem će njezin financijski sektor nestati kao veliki brod u Bermudskom trokutu? Pa, vjerojatno će akomodirajuća politika Europske središnje banke “učiniti sve” da se stabilizira financijski sektor države koja petnaestak godina nije u stanju počistiti bilance problematičnog bankarskog sektora. Ne treba predviđati nikakvu paniku. Nikad ne reci nikad, ali malo je vjerojatno da ćemo u Italiji gledati nekakve juriše na banke ili, pak, kolaps najvećih financijskih kuća. No, mora se prepoznati da su financije Italije, bez obzira na svu institucionalnu mudrost te velike zemlje, upravo tamo gdje ne bi trebale biti - u vlasništvu njemačkih kreditora.

Ekonomist i bloger Mike Shedlock rekao je sve to vrlo jednostavno: “Italy is too big to bail, and too big to jail”. Italiju, naglasio je, ne možete izolirati kao Grčku ili Cipar, a Italija je toliko velika da će Europska središnja banka zarobiti samu sebe u vječnom perpetuiranju otkupa talijanskog duga.

Hrvatska je, srećom, premala da bi postala tako ozbiljan sistemski problem za cijelu Europu.

Mi smo drugi slučaj. Naš je ključni problem što ne pratimo promjene onom brzinom kojom bismo trebali. Uvjeti poslovanja na globalnom tržištu nipošto više nisu isti kakvi su bili na početku ovog desetljeća. Mnoge stvari promijenile su se a da to i nismo primijetili. Svijet je potpuno drugačiji u odnosu na 2005., a mi smo još u mnogočemu kao 1995. godine. Jeste li svjesni da je prosječna pjesma na Billboardu 100 najpopularnijih pjesama u 2000. trajala oko 250 sekundi, a da je danas tek nešto dulja od 210 sekundi? Ogromna razlika koja je proizašla iz činjenice da glazbena industrija većim dijelom zarađuje na pravima proizašlim iz reproduciranja pjesama - više (kraćih) pjesama donosi više reproduciranja, a to nosi više novca. Samo lani su prihodi na streamingu glazbene industrije porasli u odnosu na godinu prije ogromnih 30 posto. Je li itko primijetio da je po ekonomsko-financijskom diktatu prosječna pjesma skraćena za 20 sekundi? Da je takvo što naložila Sjeverna Koreja, sigurno bi oko toga bilo dosta podsmijeha, no kako normalni svijet zna da tržište doista funkcionira, poprilično velika promjena u duljini pjesme shvaćena je sasvim prirodno. Profitne margine nisu ništa mistično, već potpuno prirodno.

A moje vam je mišljenje da hrvatska država kroz svoj političko-upravljački sustav poprilično pomaže da ne dođe do neprimjetnih promjena koje mogu donijeti puno više novca, i to zbog toga što sasvim iskreno ne vjeruje u tržište i njegove zakonitosti. Mi nekako u budućnosti težimo postati poput Italije, razvijene zemlje kakva ne bi trebala biti, umjesto da pustimo da nam se na sasvim prirodan (ekonomski) način dogodi Njemačka ili Austrija. Mi sprečavamo umjesto da činimo reforme.