Zašto su nam važnije ekonomske mjere iz Pariza i Londona, nego one s Markova trga?

Odgođena naplata spomeničke rente. Uh, sad mi je lakše što mi je prihod pao na nulu, ovako je jedan od brojnih internetskih komentatora na krajnje sarkastičan način popratio jučerašnju objavu gospodarskih mjera koje planira provesti hrvatska Vlada. Takve reakcije su očekivane. Ljudima koji su danas suočeni s vrlo izvjesnim scenarijem rapidne devaluacije njihova biznisa na nulu, sve ono što im nudi Vlada doista se može činiti kao pokušaj da se aspirinom liječi koronavirus. Doista, vlasniku kafića kojem prijeti višetjedna prisilna zabrana rada te potpuni gubitak prihoda u tom razdoblju, odgoda plaćanja pojedinih parafiskalnih nameta potpuno je irelevantna. I najava odgode uplaćivanja doprinosa za zaposlene mjera je koja ima ograničeni doseg, s obzirom da tvrtke bez prihoda teško ikome mogu isplaćivati i osnovnu plaću. Iz te perspektive - ugroženog malog poduzetnika i njegova zaposlenika - lako je razumjeti razočaranje Vladinim prijedlozima. Malo je teže predložiti konstruktivnu i ostvarivu alternativu.

Gospodarska kriza s kojom je veći dio svijeta, a samim time i Hrvatska suočena, zapravo će se odvijati u dvije faze. Prva faza radikalnog i strelovitog prorecesijskog ciklusa upravo se događa i izravna je posljedica mjera restrikcije socijalnog kontakta u svrhu pokušaja da se ograniči i/ili uspori širenje epidemije. Ekonomska logika tu je očita. Ako se reducira kretanje građana, poslovanje brojnih gospodarskih subjekata i tranzit robe, rezultat je pad agregirane potražnje koji rezultira i ukupnim padom ekonomske aktivnosti. Kad su kafići zatvoreni, nitko ne konzumira ni piće koje se u njima inače prodaje pa njihovi vlasnici otkazuju narudžbe, kao i druge usluge i proizvode koje inače kupuju: novine, televizijsku pretplatu, potrošni materijal. To smanjuje potražnju za svim tim proizvodima pa i njihovi proizvođači sukladno tome smanjuju svoj poslovni obujam. Naručuju se manje šećera, staklenih boca, tiskare rade manjim kapacitetom, troši se manje papira... Svi akteri u tom lancu u jednom trenutku suočavaju se s problemom neusklađenosti vlastitih fiksnih troškova s reduciranim prihodima. Usklađenje podrazumijeva daljnja smanjenja: bilo zaposlenih, bilo njihovih materijalnih prava, bilo troškova poput najma prostora i opreme... Taj ciklus onda rezultira manjim prihodima sljedećeg kruga gospodarskih entiteta, što izravno, što kao posljedica manje kupovne moći građana. Riječ je o malignoj spirali, ali - u slučaju koronavirusa - ipak s rokom trajanja. Naime, logično je očekivati da će se, jednom kad epidemija bude savladana, ekonomska aktivnost nastaviti. Ako kriza ne uđe u fazu dva.

Druga i puno opasnija faza gospodarske krize nije izravno povezana s tijekom epidemije. Naime, bude li urušavanje globalnog gospodarstva dovoljno jako, ekonomski šok izazvan nedostatkom fizičke potražnje zarazit će financijska tržišta te se preobraziti u globalizirani rizik. Pojednostavljeno rečeno, bankrotiraju li u vrlo kratkom razdoblju brojni gospodarski subjekti, njihove obveze poljuljat će financijsku stabilnost banaka i javnih financija, što će onda rezultirati padom kreditnog rejtinga, povećanjem cijene zaduživanja, što će konzekventno dodatno financijski opteretiti gospodarske aktere, dio njih pogurnuti prema propasti i tako perpetuirati taj samojačajući krug. Takva spirala znatno je smrtonosnija i potencijalno može trajati godinama. Hrvatska je to naučila na primjeru sedmogodišnje recesije u koju je ušla zbog svjetske financijske krize 2009. godine, a izašla tek sedam godina kasnije.

Sprečavanje faze 2 utoliko je cilj kako hrvatske, tako i svih interventnih ekonomskih mjera praktički svih pogođenih država. Tehnički gledano, riječ je o strategiji “izravnavanja krivulje” - ekvivalentu metode kojom se zdravstvene vlasti bore protiv koronavirusa. Ako je tamo cilj pokušati spriječiti da broj novozaraženih osoba premaši kapacitete zdravstvenog sustava, ovdje se pad gospodarske aktivnosti želi zadržati unutar prihvatljivih okvira. Pojednostavljeno rečeno, ako će ova kriza u Hrvatskoj rezultirati sa sto tisuća izgubljenih radnih mjesta, važno je da se taj proces odvija tijekom što duljeg razdoblja. Cinici bi taj model vjerojatno nazvali “kupovanjem vremena”, no pitanje je da li mala, otvorena ekonomija poput Hrvatske i može učiniti više od toga.

U prvoj analizi Vladinih mjera pedantni Velimir Šonje izračunao je da će samo mjera isplate tromjesečnog minimalca radnicima posrnulih tvrtki stajati 1 posto BDP-a, a financijsko-kreditne mjere dodatnih 3,5 posto. S izdvajanjima od 4,5 posto BDP-a za interventne antirecesijske mjere Vlada već sada pleše na ivici fiskalne održivosti, pogotovo ako se zna da ćemo kraj ove godine vjerojatno dočekati s manjim BDP-om u odnosu na godinu ranije te znatno manjim prihodima proračuna od onih planiranih. Svaka daljnja kuna uložena u stabilizaciju ekonomije rezultirat će deficitom, koji će trebati pokriti zaduživanjem. Efekti nečinjenja sigurno bi bili znatno gori, no to ne smanjuje cijenu činjenja. U kontekstu dugoročne fiskalne politike koju vodi Plenkovićeva vlada i hrvatskih ambicija ulaska u eurozonu (čije ćemo beneficije moći promatrati izvana tijekom sljedećih mjeseci) već sada možemo predvidjeti da će biti napravljen korak unatrag. Budući da je kriza globalna, efekti na cijeni zaduživanja možda i ne budu toliko izraženi, no i ove Vladine prorecesijske mjere temelje se na optimističnom scenariju trajanja krize od tri do maksimalno šest mjeseci. Što ako se produlji?

U općoj kakofoniji mišljenja i reakcija koja je nastala nakon objave Vladina antirecesijskog paketa, bilo je puno poziva na rezove u javnom sektoru, pa i krajnje ekscentričnih poziva da se “javni sektor tri mjeseca odrekne svoje plaće” u korist privatnog sektora. Osim što su takvi prijedlozi realno neostvarivi, pa stoga i besmisleni kao bilo što do sredstva poticanja društvene netrpeljivosti, njihova realizacija u ovim bi okolnostima bila ekonomski štetna, jer bi rezultirala smanjenjem kupovne moći i na taj način djelovala prorecesijski. Gomile parafiskalnih nameta kojima je opterećeno domaće gospodarstvo uistinu treba rezati, no adekvatni trenutak za to propušten je tijekom tri relativno ekonomski dobre godine uoči krize s koronavirusom. Poticanje novog ciklusa gospodarskog rasta kroz internu devalvaciju model je koji smo probali već jednom u ovom tisućljeću i nije se pokazao osobito uspješnim.

U svojoj analizi ekonomskih efekata pandemije koronavirusa u Hrvatskoj, ekonomski analitičar Jutarnjeg lista Ivica Brkljača pokazao je kako, usprkos općeprihvaćenom shvaćanju, hrvatska ekonomija znatno više ovisi o prihodima od robnog izvoza nego o turizmu. Kumulativno, ta dva sektora donose oko 25 milijardi eura godišnjih prihoda (izravno i neizravno pridonose između trideset i četrdeset posto BDP-a), a dominantni dio te aktivnosti potpuno je neovisan o bilo kakvim mjerama koje će donijeti Hrvatska vlada. Utoliko, za budućnost hrvatske ekonomije znatno su relevantnije mjere koje donose vlade u Berlinu i Parizu, nego ono što će se objaviti na Markovom trgu. Iako to nitko neće glasno reći ni priznati, smisao Vladinih gospodarskih mjera jest da sačuva puls hrvatske ekonomije dok spasonosna terapija ne stigne sa - Zapada. Treba se stoga nadati da će stotine milijardi eura ekonomskog stimulusa koje najavljuju čelnici velikih zemalja biti dovoljan lijek. U suprotnom, ekonomska pandemija će potrajati...