Kontrolna točka

Živimo li bolje od generacije naših roditelja?

Srpanjski izbori moraju na vlast dovesti ljude kojima ćemo moći vjerovati, koji će vratiti zaboravljeni optimizam građanima i otvoriti mogućnost stvaranja velikih, hrabrih planova vlastite budućnosti
Ilustracija
 Hanza Media

Ljudi se osjećaju zadovoljno ako imaju osjećaj da danas žive bolje nego što su živjeli prije petnaest godina, napisao je u svojoj knjizi “Moralne posljedice ekonomskog rasta”, svojevrsnom vodiču za ambiciozne političare, harvardski profesor Benjamin Friedman. Ili još jedan, malo šire obuhvaćen detalj - osjećamo se zadovoljno ako mislimo da nam je život bogatiji i kvalitetniji od života naših roditelja.

Imamo li danas razloga dobro se osjećati? Živimo li bolje od naših roditelja? Kako smo živjeli prije petnaest godina?

Usporedba s roditeljima uvijek povlači za sobom razne emotivne terete. Kada su naši roditelji bili u našim današnjim godinama, i mi i oni bili smo mlađi. Mlađi ljudi u relativno razvijenim društvima, kakvo je i hrvatsko, najčešće se osjećaju bolje od starijih, optimističnije. Čak i u lošim razdobljima pred njima je budućnost, a to znači da postoje planovi i očekivanja. Količina sretnih trenutaka u našem životu u velikoj mjeri ovisi o tome koliko smo uspješni u ispunjavanju tih svojih ambicija (ili snova) iz mladosti.

Prije 15 godina Vlada Ive Sanadera, kojem su tada bile 53 godine, bila je stara godinu i šest mjeseci. Od završetka rata prošlo je desetljeće, ekonomija je rasla, kao i mlado, uzbudljivih transakcija gladno tržište kapitala, Hrvatska se otvarala svijetu, nezaposlenost se smanjivala, plaće su dosegnule poratni rekord. Mogli smo, znači, reći da nam je dobro jer činilo se da nam je budućnost otvorena.

Nakon što je Račan proveo prvi val “detuđmanizacije” države (a da ne zaboravimo, Tuđman i Račan, iako su bili različitih političkih uvjerenja, cijenili su jedan drugoga kao sparing-partnere i često razgovarali, sve do Tuđmanove smrti), Sanader je, prije nego što ga se počelo povezivati s kriminalnim miljeom, slovio za jednog od rijetkih domaćih političara s prirodnim talentom za vođenje nacije. “Bio je čovjek koji otvara vrata i uklanja prepreke”, tako mi ga je opisao jedan od ključnih sudionika hrvatskih pregovora s Bruxellesom.

Četiri godine kasnije, tri i pol godine nakon što je uhićenjem Ante Gotovine s mrtve točke pokrenuo pregovore s EU, i sam Sanader bio je bjegunac pred zakonom, a Hrvatska se našla u političkom i ekonomskom kaosu.

Sam HDZ, Tuđmanova i Sanaderova stranka, prepoznat je tada kao utvrda korupcije, čemu je pomogla i akcija stranačkog čišćenja koju je pokrenula premijerka i predsjednica stranke Jadranka Kosor. SDP se u to vrijeme još oporavljao od smrti svojeg prijelaznog lidera (Račan je dvaput vodio državu u prijelaznom razdoblju - najprije 1990., uoči prvih višestranačkih izbora, drugi put od 2000. do 2003., u prvim posttuđmanovskim godinama), a ostatak opozicije bio je, iako definiraniji nego danas, preslab za bilo kakav politički utjecaj. Sada nam više nije bilo dobro.

Velika financijska kriza u Hrvatsku je stigla sa zakašnjenjem, djelomično i zato što smo namjerno prespavali njezin početak. Hrvatsku je zatekla nepripremljenu, politički i ekonomski zastarjelu, s institucijama demokratskog sustava koje su tek nakon Sanaderova iznenadnog odlaska počele razumijevati da mogu, ako znaju, funkcionirati samostalno. Zato je kriza u Hrvatskoj trajala dugo, i zato vlada Zorana Milanovića, unatoč hrvatskom ulasku u EU, koji se dogodio na sredini njezina mandata, nije uspjela ponoviti uspjeh drugih mladih članica.

Milanović nije bio naročito dobar premijer, ali bio je i tada “čovjek od stava”, što je rijetkost u domaćoj politici. Funkcionirao je dok su mu bokove držali Slavko Linić i Radimir Čačić, iskusni politički lisci starog kova koji su, dok im vrijeme nije isteklo, učinili ono što su mogli učiniti: uveli red i postavili temelje za izgradnju novog reformiranog sustava.

Njihovi nasljednici bili su ili osobno preslabi - Ivan Vrdoljak ni po čemu nije mogao parirati Čačiću - ili opterećeni drugom vrstom problema. Linićeva nasljednika Borisa Lalovca dočekao je franak, kao i državni kreditni rejting u smeću. Dočekao ga je i žestok otpor uvođenju transparentnih državnih financija. I dalje nam nije bilo dobro.

Tada smo ponovo izašli na izbore.

O tome kako je koalicija HDZ-a i Mosta izrasla u tanku parlamentarnu većinu, nakon što je već postignut preliminarni dogovor sa SDP-om, raspravljalo se i raspravljat će se, kao i o tome kako se dogodilo da se Tomislav Karamarko, čija je moć potekla iz vremena dok je vodio SOA-u, pa je o svakom od protivnika mogao znati sve, odrekne premijerske pozicije u korist Tihomira Oreškovića, široj javnosti nepoznatog Tevina šefa Plive.

Nakon Sanaderova bijega nacija je bila pripremljena na iznenađenja, prihvatila je koaliciju koju su joj servirali Karamarko, Most i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Presudilo je vjerojatno to što nitko nije žalio za Milanovićevom neuspješnom koalicijom.

Promjena je stigla tek nakon pada kratkotrajne Oreškovićeve vlade. Ekonomija je oživjela s padom Agrokora i sa Zdravkom Marićem kao šefom državnih financija, ali značajan dio sustava i dalje je nereformiran. Čini se da smo zdravstveni dio krize Covida preživjeli, ublažen je i prvi udar pandemije na ekonomiju.

Na izbore za mjesec dana izlazimo svjesni da nam nije dobro kao što smo mislili da jest 2005., ali i da nam je bolje nego u vremenu između 2009. i 2016. Niz nužnih promjena je definiran, trebamo ljude koji će imati znanja i hrabrosti da ih provedu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 01:38