Mirjana Samardžić Novoselec: 'Pandemija je veliki test za hrvatsku administraciju'

Apsolon je vodeća domaća konzultantska tvrtka, koja ima veliko iskustvo rada u 20 zemalja. Mirjana Samardžić Novoselec viša je partnerica u tvrtki te vodi i razvija segment poslovnog savjetovanja za klijente javnog sektora. Ima više od 20 godina iskustva rada na jačanju kapaciteta javne uprave te u pripremi operativnih programa i razvojnih strategija EU. Posljednjih godina angažirana je na projektima koji promiču održivi urbani razvoj i digitalnu transformaciju javne uprave te stvaranje pametnih i uključivih gradova. Educirala je veliki broj osoba o pripremi i provedbi razvojnih projekata te o procesu strateškog planiranja u projektima tehničke pomoći i u institucijama za obrazovanje odraslih. U toj je ulozi također upravljala kompleksnim projektima tehničke pomoći za tijela državne uprave RH.

Prema riječima Mirjane Samardžić Novoselec, Apsolon ima ambiciju i viziju učiniti korak dalje te postati predvodnik nove generacije konzultanata koji pomažu svojim klijentima da se i sami bezbolno digitalno transformiraju te prilagode poslovanje digitalnom dobu koje zahtijeva nove načine razmišljanja i djelovanja. S Mirjanom Samardžić Novoselec, koja je sa svojom kolegicom Natašom Ćurić Martinčević nedavno preuzela vođenje tvrtke Apsolon od Vedrana Antoljaka, razgovarali smo o učincima pandemije Covid-19 na javnu upravu, na gospodarstvo, procesima i značenju digitalizacije, o poukama koje će domaći poduzetnici dobiti u ovoj krizi...

Da ste u poziciji, što biste vi savjetovali Vladi RH, koje poteze povući za sprečavanje negativnih utjecaja koronavirusa na gospodarstvo? Ima li Hrvatska kapacitete za značajniju pomoć, odnosno Vlada RH?

- Ova će situacija, bez sumnje, dovesti do recesije čija dubina i trajanje, prije svega, ovise o tome koliko će dugo na snazi biti mjere što se provode radi suzbijanja pandemije. U takvoj situaciji Vlada RH treba snažno stimulirati ekonomski rast povećanjem investicija i smanjenjem poreza odnosno opterećenja poduzetnicima. Mjere ne trebaju biti selektivne jer će na kraju efekte recesije osjetiti svi. Značajno smanjenje javne potrošnje bio bi pogrešan potez jer bi samo produbio recesijske pritiske zbog smanjenja potražnje. Dobra je okolnost u ovoj krizi, za razliku od svih dosadašnjih, stabilan i snažan financijski sustav. Zbog tog se Vlada ne treba bojati snažno povećati deficit radi poticanja gospodarstva.

Svjedočimo osnivanju gospodarskih stožera u nekim gradovima i općinama. Je li to nužno?

- Jedinice lokalne samouprave svakako su jedna od nezaobilaznih linija pomoći gospodarstvu. Primarno, one u ovoj krizi trebaju reagirati tako da rasterete poduzetnike davanja koja imaju prema lokalnoj samoupravi samoj. Vidimo da je većina gradova i općina poduzela neke mjere u tom smislu. Zatim, gradovi imaju mogućnost, koja dakako u datoj situaciji nije svima jednako ostvariva, stavljanja na raspolaganje sredstava ili savjetodavne pomoći poduzetnicima. Ona može ići u smjeru zadržavanja likvidnosti ili preusmjeravanja poslovanja k digitalnoj formi i drugih oblika transformacije - ili i jedno i drugo. Tu se, vjerojatno, možemo samo diviti financijskim kapacitetima jednog Beča, koji je svojim malim poduzetnicima u krizi stavio na raspolaganje 12 milijuna eura garancija za likvidnost, 20 milijuna eura kriznog fonda za samozaposlene i male poduzetnike i tri milijuna eura za pomoć radnicima koji će ostati bez posla. Beč također interventno financira nabavku IT opreme za rad od kuće i prelazak na digitalno poslovanje. Naravno, budući da su naši gradovi i općine često slabijih financijskih kapaciteta, a smanjenjem proračunskih prihoda ti su kapaciteti dodatno reducirani, ovakve mjere nisu svima izvedive. Veći gradovi, međutim, trebali bi razmisliti o usmjeravanju sredstava barem u one segmente lokalnoga gospodarstva koji su supstancijalno važni bilo zbog velikog broja radnih mjesta ili zbog potencijala da u gospodarskom smislu povuku ostale.

Dilema je gospodarski stožer ili savjetodavno tijelo: što vi mislite?

- Rekla bih da to ovisi o kapacitetima gradske ili općinske uprave da provode izvanredne mjere. Osnivanje stožera podrazumijeva sposobnost interventnog djelovanja, dakle raspolaganje ljudskim i financijskim resursima da se zaista pruži pomoć stradalima. Tamo gdje ga jedinice lokalne samouprave imaju rekla bih da je to dobra “naming” strategija i stav. Gdje ga nemaju, primjerenije je postaviti realna očekivanja i fokusirati se na savjetodavnu funkciju.

U tom smislu, valja razmisliti o međusobnom povezivanju gradova i općina, kao i njihovu umrežavanju s regionalnom razinom. Tu postoji i kapacitet regionalnih razvojnih agencija. Vjerujem da bi zajedničkim snagama na području nekoliko gradova i općina mogli dati puno snažniju podršku nego što to svatko može za sebe, čak i ako se radi u davanju savjeta bez financijskih potpora.

Jesu li sada odjednom svi shvatili koristi digitalizacije, od gradova, poljoprivrednih proizvođača do građana koji se počinju više koristiti uslugama online?

- Upravo u ovoj situaciji vidi se nužnost digitalizacije rada i u privatnom i u javnom sektoru. Iako je dio privatnog sektora vezan za pogone, tj. proizvodnju, i dosta njih i u ovoj situaciji mora organizirati posao, fizički, u prostorijama tvrtke, veliki dio može raditi udaljeno. Administrativno osoblje tvrtki, ali i tvrtke koje se bave pružanjem usluga koristeći se različitim digitalnim alatima vrlo efikasno mogu organizirati posao na daljinu te sa zaposlenicima, ali i klijentima funkcionirati gotovo bez poteškoća.

U javnoj upravi sada je izrazito vidljiva nužnost digitalizacije. Ne mislim tu samo u odnosu na interventno funkcioniranje u krizi, u kojoj naše uprave mahom iz nužde sele svoju internu komunikaciju na videokonferencije i u oblak kako bi mogle djelovati prema građanima - npr. izdavati propusnice, davati objave kriznih stožera i sl. Mislim na to da će kriza potrajati i da će postati jasno kako i svakodnevno upravljanje danas mora biti dostupno u digitalnoj formi. Pritom će ova kriza svakako promijeniti način razmišljanja i izvana i iznutra. Jer, ako se pokazalo da se npr. prosvjeta dobrim dijelom uspijeva snaći u online formatu, da je moguće u tjedan-dva izraditi aplikacije za izdavanje propusnica ili za prodaju i dostavu proizvoda lokalnih OPG-ova sad kad su zatvorene tržnice, teško će biti dugoročno uvjeravati građane da je i dalje nužno da za svaki papir osobno dolaze na neki šalter. Mislim da je ova kriza već dovela do toga da je i djelatnicima javnog sektora i samim građanima jasno kako je digitalna transformacija uprave ne samo nužna nego i moguća, i da će nam u tom smislu donedavno nezamislive stvari biti vrlo lako pojmljive. Pokazat će se da nije tako teško.

Epidemija je, po svemu sudeći, ubrzala hrvatsku administraciju. Kao da se manje primjenjuje princip “nedostaje vam još jedan papir”. Je li to istina?

- Epidemija je veliki test za hrvatsku administraciju. Tek sada se pokazuje koliko su propisani postupci u radu s administracijom suvišni i opterećujući. Ne bih se složila da je epidemija ubrzala administraciju. Ubrzala je dio institucija koji se brzo prilagodio situaciji i omogućava administrativne postupke s “manje papira”. No, i dalje veliki dio administracije ili još uopće nije osposobljen za rad u uvjetima pandemije ili nije prilagodio uvjete rada, pa se poduzetnici i građani ne mogu koristiti uslugama.

Apsolon

Mirjana Samardžić Novoselec

Hoće li se, kad sve ovo završi, povećati udio rada od kuće te hoće li se početi koristiti svi benefiti koje pruža digitalizacija? Hoće li se ubrzati procesi?

- Sigurno. Naime, ova situacija pokazala je da i najtvrdokorniji zagovaratelji analognog pristupa i fizičkih susreta sada pristaju na digitalno i virtualno jer su se sami uvjerili da je to moguće. Jednom kad se dobije povjerenje u digitalni način poslovanja kod većine aktera na tržištu uključujući i državu, s kojom privatni sektor redovito komunicira, to se povjerenje više neće tako lako izgubiti i mnogi će razmišljati o tome ovako: ako smo mogli u “doba korone”, možemo i poslije. Bez obzira na to je li riječ o prodaji proizvoda, usluga, izvršavanju različitih zadataka pojedinih odjela, administrativnom poslovanju, sastancima ili planiranju. Procesi će se ubrzati, a nama koji se time bavimo bit će puno lakše objasniti blagodati digitalizacije, njezinu nužnost i primjenu. A bit će važno i nakon korone utjecati na zakonodavce da se Zakon o radu prilagodi i učini fleksibilnijim kako bi omogućio jednostavniju regulaciju rada od kuće. Naime, sadašnji je zakon jako restriktivan i nameće poslodavcu različite obveze i pravila koja mora ispuniti da bi omogućio svojim zaposlenicima rad od kuće, a samim time i mnogi poslodavci ove obaveze prebacuju na svoje zaposlenike, čime se zapravo demotivira sve uključene na rad od kuće. Nije baš jednostavno kod kuće osigurati evakuacijski izlaz, protupožarni aparat u prostoru rada ili u stanu polijepiti naljepnice zaštite na radu.

Treba li smanjiti plaće u javnom sektoru?

- Plaće u javnom sektoru u ovom trenutku ne treba značajnije smanjivati jer bi se to loše odrazilo na ukupnu potražnju u zemlji. Ne smije se zaboraviti, kad govorimo o javnom sektoru, da u njega spadaju i zdravstveni radnici i policajci i vatrogasci u Zagrebu, koji nose nerazmjerni teret ove krize.

Bi li se tako još više smanjila produktivnost u javnom sektoru i motiviranost radnika?

- Inače, što se tiče produktivnosti i motiviranosti radnika u javnom sektoru, najveći problem i jest što ne postoje jasni i objektivni kriteriji procjene nečijeg rada na temelju kojih bi bio plaćen. No, to je stara boljka i treba je rješavati nevezano uz krizu s kojom se sada suočavamo.

Kako javni sektor može pomoći gospodarstvu da prebrodi ovu krizu? Koliko je otegotno to što dio predstavnika realnog sektora smatra da je ključno rezanje plaća u javnom sektoru?

- Javni sektor treba transparentno, brzo i učinkovito pružati usluge građanima i poduzetnicima u doba krize kako bi im omogućili da nastave s poslovanjem i koliko-toliko normalnim životom. Kako znamo da su upravo tromost i neučinkovitost glavna boljka hrvatske administracije, sada je posebno važno da Vlada osigura punu funkcionalnost institucija.

Koje lekcije hrvatski poduzetnici mogu izvući iz ove epidemije?

- Glavna je lekcija da moramo biti agilni, fleksibilni, da moramo prilagođavati svoje poslovanje različitim situacijama kako bismo opstali i poslovali s profitom. Pandemija je ekstremni primjer potrebe za prilagodbom, ali čak i manje disrupcije mogu nas uništiti. Pandemija će izazvati ozbiljne posljedice na gospodarstvo, ali ona može i mora biti prilika za promjenu i rast. Mnogi su to već shvatili i preorijentirali svoju proizvodnju na proizvode kojima raste potražnja te imaju više posla nego što mogu organizirati, a mnogi drugi sjede i čekaju intervenciju države ili EU kako bi isplatili plaće i preživjeli. Nije u svim sektorima ista situacija i neki poslovi su prilagodljiviji, no u svakoj se branši može naći način da se direktno ili indirektno odgovori trenutnoj situaciji poslovnim aktivnostima i da se ponudi novi proizvod ili usluga ili pak prilagođeni proizvod ili usluga.

Također, ova situacija pokazuje koliko je nužno imati “rezervni plan” ili najcrnji scenarij u pripremi i koliko je važno na vrijeme planirati mjere sanacije krize (bez obzira na to čime je ona izazvana). Poduzetnici moraju naučiti da uvijek u rezervi moraju imati i plan za najgore. Oni koji su to imali sada se osjećaju sigurnije i stabilnije i mogu poslovati jer imaju osjećaj da su se barem donekle spremili za ovo. Ti spremni se sada mogu okrenuti osmišljavanju novih proizvoda i usluga, potrazi za novim tržištima i slično, jer su mjere ublažavanja krize spremne, a oni nespremni tek sada promišljaju kako smanjiti troškove, kako osigurati likvidnost i sl.

Čini li vam se da će domaći poduzetnici napokon shvatiti što znači pojam digitalna transformacija? Za mnoge je to dosad bila tek fraza.

- Mnogi će shvatiti nužnost digitalizacije poslovanja, ali malo njih će, nažalost, promišljati potpunu promjenu poslovnog modela i veći zaokret u organizacijskog kulturi. Digitalna je transformacija nešto o čemu se promišlja i na čemu se radi godinama i naša istraživanja pokazuju kako je velik dio hrvatskih poduzetnika i dalje daleko od shvaćanja što ona znači. Razumijevanje digitalizacije i automatizacije rada postoji, ali tu priča staje. Kreiranje novih inovativnih modela, promišljanje disruptivnih praksi, zaokret u odnosima poslodavci - zaposlenici, jačanje kolaboracije, korištenje najsuvremenijih metoda rada kao što su UI, IOT i sl. i dalje su nepoznanica većini naših poduzetnika. Čast svijetlim primjerima.

Odnedavno Apsolon ima novu Upravu. Što to znači za poslovanje? Koliko je teško provesti promjene nakon što je tvrtku vodila u javnosti poznata osoba, koja je i osnivač?

- Rekla bih da Apsolon ima novu-staru Upravu: moja kolegica Nataša Ćurić Martinčević predsjednica je Uprave, a posljednjih je sedam godina bila CFO i COO u tvrtki. Ja sam članica Uprave posljednje tri godine. Obje jako dobro poznajemo vlastitu tvrtku, kao i tržišta na kojima poslujemo, te ćemo u ovim izvanrednim okolnostima uzrokovanim pandemijom koronavirusa, a i onim “mirnodopskim” koja slijede nastaviti dosljedno rast i razvoj poslovanja. Tvrtka smo od 60 ljudi i trenutni uspjeh, kao i budućnost tvrtke ovisi o svakome od nas.

Koliko je jednostavno nuditi konzultantske usluge domaćim malim i srednjim kompanijama, pogotovo onima koje spadaju u tzv. obiteljske tvrtke?

- Nije nimalo jednostavno. U prvim godinama i fazama razvoja poduzeća sve se poslovne funkcije često koncentriraju u jednoj ili nekolicini osoba, osnivača i užeg menadžmenta. Međutim, s vremenom se poduzeća susreću s odabirom žele li za specijalistička područja i nove projekte zapošljavati in-house stručnjake ili angažirati vanjske stručnjake u kratkoročnom aranžmanu. Posljednjih godina svjedočimo razvoju konzultantskog tržišta i promjeni trenda pri čemu poduzeća sve više percipiraju koristi konzultantskih usluga. Primjerice, za strateške razvojne projekte angažirati najbolje stručnjake, iskoristiti njihova specijalistička znanja te zaključiti angažman po ostvarenju rezultata, što je vrlo često i povoljnije od ih-house zapošljavanja i svega što ide uz to.

Kod obiteljskih poduzeća je nešto izazovnije budući da netko mora probiti barijeru, biti prvi angažirani konzultant i opravdati očekivanja. Najveći doprinos razvoju konzultantske industrije činio je ulazak u Europsku uniju i mogućnost korištenja fondova ESI, što je za najveći broj obiteljskih poduzeća bilo prvo iskustvo s korištenjem konzultantskih usluga. Razumijevanje je uvijek veliko budući da obiteljska poduzeća znaju kamo odlazi svaka kuna, pa onda i osiguraju da ostvare najbolju vrijednost za novac.

Možete li na primjeru neke kompanije objasniti kako joj je Apsolon pomogao unaprijediti poslovanje?

- Konzultantske usluge često se koriste pri pokretanju investicijskih ciklusa te za tu svrhu imamo posebnu uslugu upravljanja potporama. Usluga se sastoji od identifikacije izvora financiranja te korištenja svih dostupnih mogućnosti kako bi se optimizirala struktura investicija, točnije kako bi se povećao udio vanjskih izvora i smanjio udio vlastitih sredstava. Među našim najuspješnijim projektima jest grupa povezanih poduzeća u području metaloprerađivačke industrije s investicijskim ciklusom od 85 milijuna kuna. U tom konkretnom slučaju investicijski ciklus segmentiran je po povezanim poduzećima te podijeljen u nekoliko samostalno održivih projekata, pripremljeni su projekti za fondove ESI, pružena je podrška u pregovorima s bankama i zatvaranju financijske konstrukcije, u provedbi projekata i postupcima nabave te u pregovorima s dobavljačima. U konačnici, ciklus je uspješno završen nakon tri godine te je ostvareno više od 30 milijuna kuna bespovratnih sredstava i poreznih olakšica. Time je osigurana gotovo trećina potrebnih kapitalnih sredstava, smanjena izloženost prema komercijalnim bankama te radikalno povećana likvidnost na razini grupe, što je rezultiralo povoljnijim kreditnim uvjetima. I vrlo zadovoljnim klijentom.

Apsolon je dosad imao projekte u više od 20 zemalja svijeta. Koliko je teško probiti se kao hrvatska kompanija na zahtjevnom svjetskom konzultantskom tržištu? Kako dolazite do takvih poslova?

- Nije nimalo lako probiti se na inozemnom tržištu. U javnim tenderima uvijek se traži velik broj referenci na sličnim projektima. To privilegira velike tvrtke koje vuku reference iz cijelog svijeta. Naša je strategija bila pronalazak tržišnih niša u kojima možemo ponuditi specifično stručno znanje. Uz to, na velikim tenderima uvijek nastupamo u partnerstvu jer to je jedini način da se zadovolje kompleksni i specifični uvjeti koji se traže.

Tekst je preuzet iz tiskanog izdanja Globusa