KOLUMNA/Marijana Šarolić Robić

Scenarij tisuća otkaza u tech industriji u Hrvatskoj je nemoguć

Države u kojima su tržišta rada brža, u kojima postoji zakonski okvir za ESOP, gdje se radnički udjeli u nelistanim društvima ne oporezuju po ekstremnim stopama, u boljoj su poziciji od nas

Kada sam prije više od dvadeset godina nakon završenog fakulteta ušla na tržište rada sve je izgledalo drugačije, a opet isto kao i danas. I tada je san svakog od nas, mladih radnika, bio osigurati ‘stalno’ radno mjesto. Na neodređeno kod uglednog poslodavca, s plaćom koja osigurava ugodan život, kupnju stana na kredit, putovanja, napredovanja i zanimljive radne zadatke. Svijet nam je bio relativno daleko. Nismo bili dio EU, eurozone, Schengena, niti smo mogli jednostavno otići na zapad tražiti posao ili iz Hrvatske pružati usluge globalno. Dominirao je fax, a sastanci su bili isključivo uživo.

Znamo da je danas sve drugačije, osim - rada na neodređeno! Njegov sjaj i dalje je tu, i vrlo je poželjan način zapošljavanja. Tako je, jer nam širi sustav u Hrvatskoj nije popratio tehnološke i društvene promjene. I dalje se, primjerice, za odobrenje stambenog kredita traži od dužnika da ima ugovor - na neodređeno.

Daleko je to od stvarnosti mojih klijenata - hrvatskih i stranih tehnoloških kompanija, koje pokušavaju zapošljavajući u Hrvatskoj biti globalno kompetitivni i konkurirati svojim proizvodima i uslugama na tržištima poput SAD-a ili UK-a. Vidljivo je da domaća tehnološka scena zapošljava izvrsne stručnjake, koji su globalno jako poželjni radnici. Vidljivo je i da je domaća tehnološka industrija zadnji zid koji drži najtalentiranije, najbolje plaćene i najperspektivnije radnike u Hrvatskoj. Ali postojeći radno-zakonodavni okvir unatoč najnovijim izmjenama u siječnju 2023. godine i dalje ne osigurava brzi ulazak i izlazak s tržišta rada, kao što je to moguće u SAD-u, UK-u ili u Njemačkoj.

Smatram da je u Hrvatskoj nemoguć scenarij koji se trenutačno događa u SAD-u, gdje tehnološke tvrtke dijele stotine tisuća otkaza. Ne zbog ugovora na neodređeno već zbog niza drugih razloga.

Za početak gladni smo talenata. U pravilu studenti tehnoloških fakulteta već na drugoj godini počinju raditi. Poslodavci se za njih nadmeću na sajmovima, danima karijera, kroz pripravništva, stipendije te ljetne i zimske prakse. Tako se za njih nadmeću i strane kompanije, koje ovdje otvaraju predstavništva, angažiraju ih na daljinu ili mame da se presele u inozemstvo. U prilog nam ne ide ni demografija, koja je na najnižim stopama nataliteta otkad je Hrvatske, kao i valovi iseljavanja stanovništva, čak cijelih obitelji, posljednjih desetak godina, kao i činjenica da hrvatski IT stručnjak prosječno zarađuje upola manje od prosječne plaće za IT stručnjaka u EU.

Zbog svega toga hrvatski poslodavci, unatoč prijetećoj recesiji, inflaciji, smanjivanju globalnih budžeta i očekivanom padu poslova s inozemstvom u skoro vrijeme, nisu u poziciji smanjiti broj zaposlenika. Posebno ne u IT-u. Jer u momentu kad gospodarstvo krene naprijed neće imati koga zaposliti. Ti bi se stručnjaci zaposlili drugdje u Hrvatskoj i svijetu. Zato će čuvati talente i rezati drugdje dok se situacija ne promijeni. U iznimnim slučajevima kada su prisiljeni dati otkaze radnicima, po mom iskustvu, tad im sami poslodavci pokušavaju pronaći novi posao.

Paralelno, države u kojima su tržišta rada brža, fleksibilnija te u kojima postoji zakonski okviri za radničko dioničarstvo, u kojima se radnički udjeli u nelistanim društvima ne oporezuju po ekstremno viskom stopama, isto se trude zadržati atraktivnost svojih radnih mjesta samo na drugačiji način. I u boljoj su poziciji od nas u Hrvatskoj.

Sjećam se kada je u studenom 2007. tim mojih kolega iz Londona, koji su radili samo nekretninske transakcije, unutar par mjeseci, koji su uključivali i mjesec dana bez posla, postao odjel za restrukturiranje neurednih kredita, a onda u proljeće 2008. potpuno novi odjel - za obnovljive izvore energije. Dakle, moje londonske kolege su unutar pola godine bile stručnjaci za nekretnine, nezaposleni, prekvalificirali se za restrukturiranje, a onda još jednom, i to za obnovljive izvore energije.

Za toliko prekvalifikacija i različitih radnih situacija u Hrvatskoj bi trebale godine. A danas je situacija u gospodarstvu još turbulentnija.

Zadnjih deset godina sama sam se susrela sa sličnim situacijama. Industrije postojećih klijenata toliko su se mijenjale da sam morala svakodnevno učiti o njihovim transformacijama i tehnologijama. Bio je to jedini način da osiguram da radim poslove koji imaju budućnost i donose vrijednost mojim klijentima. Mislim da kao društvo moramo pronaći rješenje koje će osigurati radnicima poslove koji im pružaju normalnu egzistenciju, prostor za rast i učenje, stambeno zbrinjavanje (ako žele), mogućnost radničkog dioničarstva, porezni sustav koji ne kažnjava radnike i poslodavce previsokim i kompleksnim te nepredvidivim porezima te brz izlazak i ulazak na tržište rada.

Duboko vjerujem da je sada pravi trenutak za takve promjene iz prostog razloga, jer će sutra biti prekasno. Dakle, mijenjajmo se, jer se sve oko nas mijenja te smo mi samo promijenjeni, radili to svojom voljom ili ne.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 07:47